Za političku poruku katkad je dovoljan samo jedan refren. Baš kao i proteklih dana u Srbiji, gdje je „Polje jagoda”, pjesma Dare Bubamare iz 2003. godine (možete ju poslušati OVDJE), dobila sasvim novi život kroz glazbeni odgovor vlasti i jedna od neslužbenih himni studentskog otpora. Priča o tome kako je ljubavna pjesma postala politička poruka pokazuje razinu kreativnosti studentskog otpora u Srbiji…
Na skupovima SNS-a i Aleksandra Vučića, naime, puštala se pjesma „Ružmarin” pokojne Merime Njegomir. Pjesma je to koja se tradicionalno povezuje sa svadbama, ljubavlju i zajedništvom, a to su epiteti koje su SNS i Vučić zeljeli pripisati svom političkom identitetu. Studenti i njihovi simpatizeri pronašli su odgovor u starom hitu Dare Bubamare:
„Zato ne volim kad miriše ruzmarin.”
I to je bilo dovoljno. Stih o ljubavi postao je izraz političkog neslaganja, a pjesma stara više od dva desetljeća dobila je publiku koja u njezinu refrenu čuje nešto sasvim drugo; umjesto dugih objašnjavanja koriste ironiju koju svatko može razumjeti i otpjevati.
U tome je duhovitost ovog odgovora jer vlast je odabrala glazbeni simbol, a njezini protivnici pronašli su stih koji ga okreće naglavačke. Bez promjene teksta, već promjenom konteksta.
Nama koji o vlasti u Srbiji ne ovisimo niti odlučujemo ostaje pratiti politički rasplet; hoće li nakon Orbána s vlasti otići i drugi član dugovječnog političkog trojca Orban–Vučić–Plenković?