PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Na momka rođenog već spomenute ’75 godine, lude „osamdesete“ su imale ogroman utjecaj. Logično, u razdoblju od 5. do 15. godine života desi ti se toliko novih, važnih stvari, toliko „prvih puta“ da bi samo nabrajanje popunilo ovaj tekst: prva jedinica, prva cigareta, prvo pijanstvo, da navedem samo one pozitivne… Koliko sam napredan bio pokazuje činjenica što sam na prvi poljubac ipak morao čekati iduće desetljeće.
A upravo te „devedesete“ smatram svojima jer po doživljajima, emocijama i sjećanjima, dojma sam da su trajale 50 godina. Počele su savršeno.
Doba nevinosti
– Tata mi dolazi iz Švicarske u utorak i obeć’o je sestru i mene odvesti u Beograd na polufinale Kupa! Rekao je da mogu povesti još nekoga… Ima li zainteresiranih!? – s vrata je zaurlala Ružica, školska kolegica istinski zaljubljena u Crvenu zvezdu. Bio je ponedjeljak ujutro i članovi Aurelije iz 8.a razreda (za podsjetnik klikni OVDJE) su bili još prilično pospani da bi konstruktivno sudjelovali u bilo kakvom razgovoru.
– Da idem gledat’ Zvezdu i Partizan!?! Je’ l si ti nenormalna? – diplomatski je odbrusio Tuta, a Šele, Nemeš i Želja su samo odmahnuli rukom.
– Pitaj Džombu i Rođu, oni su ti „Cigani“!
Uglavnom, nitko nije ni pomišljao da u travnju 1990. godine ide u Beograd gledati C. zvezdu protiv Partizana. Ili da kažem, „nitko normalan“…
„Ja bih išao!“, nesigurno sam ispalio, više iz razloga da ispadnem mangup pred cijelim razredom, nego iz stvarne želje. Bio sam uvjeren da me starci neće pustiti, blizu je kraj školske godine, treba odabrati srednju školu, zaključuju se ocjene, a kup se tradicionalno igra srijedom. Da ne spominjem političku situaciju u Jugoslaviji i činjenicu da mi je do tada najdalje (i jedino!) gostovanje bilo Osijek. Neće me pustiti, nema šanse!
„Kako su te roditelji pustili?“, upitao me je gospodin Brezonjić dok smo jurili autoputom Bratstva i jedinstva, prelazeći nepostojeću granicu između dvaju republika.
„Fojma nefav!“, odgovorio sam mu ustiju punih švicarske čokolade, brišući prljave ruke o kožna sjedala njihove nove Honde Accord.
Bio je jedini suvisli odgovor koji sam mogao dati, a toga se držim i danas jer stvarno „pojma nemam“ kako sam obrlatio starce.
Bio je jedini suvisli odgovor koji sam mogao dati, a toga se držim i danas jer stvarno „pojma nemam“ kako sam obrlatio starce.
Iako su (budući) Ultrasi mojih godina već za sobom imali gostovanja po Zagrebu, Splitu, Beogradu, Nišu pa čak i Prištini, bez obzira igra li vinkovački Dinamo, Dinamo (Z) ili Hajduk, ja sam po tom pitanju poprilično kaskao za „prvom ekipom“. Upijao sam priče tih momaka, gutao članke o navijačima u Tempu, Sprintu i Ćao tifu i još čekao svoju prvu veliku gostujuću utakmicu. I onda mi se dogodi stvar kao Velikom Žutom; sanjao sam Zagreb, a dosanjao Beograd…
Gotovo cijeli taj nezaboravni travanjski dan sam uspio zaboraviti, međutim, neki detalji su ostali, izgleda, za čitav život…
Pred stadionom Crvene zvezde vladala je opisiva gužva, navijači oba kluba su bili pomiješani, što je za današnje prilike nepojmljivo. Ruža i njezina sestra su stale pred jednim štandom i oduševljeno (i vrlo glasno!) komentirala neku knjigu o Piksiju Stojkoviću…
„Što mi ovde nešto smrdi na „Cigane!“, čuo sam glas iza sebe i refleksno se okrenuo. Iza nas su stajala dva „Grobara“ u crno-bijelim potkošuljama, a svaki od njih je bio visok sigurno tri metra i imao 150 kila mišića. Imali su više očiju nego zubi i izgledali su kao negativci iz romana o Velikom Bleku. Možda sam sad malo pretjerao, ali meni su tada tako izgledali. U trenu sam razmišljao kako reagirati na bačenu rukavicu, dok su oni, vjerojatno respektirajući mojih 155 cm i 47 kila, samo prošli pored nas. I bolje za njih…
Bili smo smješteni na „sjeveru“ među navijačima Zvezde i ušavši na stadion, kao da sam kročio u Disneyland!! Nisam znao gdje bih prvo gledao, fotografije i članci iz Ćao tifa su oživjeli pred mojim očima, guštao sam u grotlu zajedno s 50 hiljada ljudi! Siguran sam da bih puno više uživao da ih je bilo 50 tisuća, ali, kao što već rekoh, sudbina je tako htjela….
„Kakav li je tek osjećaj ovo doživjeti s klubom koji voliš i sa svojom ekipom na tribinama?“, pomislih i osjetih strašnu ljubomoru prema svima na „našem najvećem stadionu.“.
Od ranije sam znao što je moć mase i kako može utjecati na pojedinca, a ova utakmica me u to potpuno uvjerila na način kojim se baš ne ponosim. U moru navijačkih, nacionalističkih i inih pjesama, u jednom trenutku je započela „Večeras je naše veče…“, ružna pjesma o predsjedniku Tuđmanu (na melodiju „Večeras je naša fešta“, stariji će znati, a mlađi guglati). Stadion se tresao, pjevali su doslovce svi, grmjelo je! Jednom Hrvatu ovo ne bi bilo ugodno slušati ni na radiju, a na stadionu je bilo poprilično uznemirujuće. Međutim, to me nije spriječilo da pocupkujem i pjevam s ostatkom publike!
U onoj euforiji sam se okrenuo prema mom društvu i skužio da me tri para očiju gleda sa kombinacijom nevjerice i čuđenja!
„Jebiga, ponijela me atmosfera!“, nisam se ni pokušao obraniti.
Dva detalja su još zanimljiva za ovu pričicu; C. Zvezda je pobijedila golom Darka Pančeva, a točno 25 dana kasnije na Maksimiru je neodigrana ona opjevana bobanovska utakmica.
Tehnički, ovom tekmom sam izgubio nevinost, pritisak je nestao i dalje je sve bilo lakše. Iduća je došla već (ili tek?) u listopadu…
Vinkovci’s finest
„Tog ljeta se osjećao miris rata u zraku“, vjerojatno bi napisao neki osrednji novinar, ali to me nije previše brinulo… Upisao sam Gimnaziju, koja tada očito nije imala bogzna kakve kriterije, i uživao kradeći Bogu dane na užarenom VK asfaltu…
– Dinamo je izvukao Atalantu iz Bergama, kakav si da odemo na utakmicu u Zagreb – čitao mi je misli Jura Matić, godinu dana stariji prijatelj iz ulice, dok smo se lijeno izležavali na Marici.
Ponovno mi je u glavi bio koeficijent 1.01 da me starci neće pustiti, prvenstveno zbog nereda na prvoj utakmici u Bergamu s Vinkovčanima u zapaženoj ulozi. Ipak, našao sam se u vlaku za ZG…
Skovao sam jedan izraz, doslovan je prijevod engleskog izraza „Vinkovci’s finest“. E pa, na ovu utakmicu je definitivno putovalo ono „Najbolje od Vinkulje“, a kad kažem „najbolje“, mislim „najgore“. Vlak je bio krcat poznatim i manje poznatim njuškama, Jura i ja smo obišli čitavu kompoziciju sigurno 30 puta, snimajući i pamteći svaki detalj kao da radimo za Službu državne bezbednosti.
I evo me, konačno na Maksimiru! Sjeverna tribina, kao u ostalom i „istok“ i „zapad“, su bilo krcati, ali meni je pogled bježao na „jug“ gdje je bilo oko 300 Atalantinih ultrasa „Brigate Neroazzure“. Izgledali su moćno, točno kako treba izgledati ekipa na gostovanju; kavez pun transparenata, navijanje cijelu tekmu, šalovi, zastave, baklje, dimne, frka s murijom! Čista desetka u očima jednog tinejdžera!
Ekipa iz Vinkulje je uživala popriličan respekt gdje god bi se pojavila, bili su na glasu kao vrlo nezgodni momci. Da ne idem u opširna objašnjavanja i opisivanja, evo mali podsjetnik kako su nas doživljavali tih godina.
Inače, zanimljiv je podatak da je upravo ovaj video odabran od strane Turističke zajednice grada Vinkovaca da nas predstavlja ove godine na Sajmu turizma u Berlinu. Očekuje se popunjenost svih kapaciteta….
Tog dana sam uživo gledao mršavog plavušana u dresu Atalante, a koji je prije samo 70-ak dana na SP u Italiji rušio Brazil i domaćina i, zajedno sa Diegom, doteglio Argentinu do finala. Ako ikada legaliziraju kokain, velike zasluge će ići njegovom najvećem glasnogovorniku. Dame i gospodo, kosom i nosom: Paulo Claudio Canniggia!
Utakmica je završila 1:1, Dinamo je ispao, a na povratku su se, naravno, prepričavali doživljaji. Raširili smo sjedala u kupeu, skinuli patike (ufffff!) i sabirali dojmove. Dambasu je Bobanov slobodnjak bio „highlight“ dana, Ski je hvalio atmosferu dok je Jurin izbor bio već spomenuti argentinski „Sin vjetra“.
– Momci, sve je to super, imate ukusa, ali samo jedna scena danas može biti „Play of the day“! – rekao sam oprezno jer sam bio najmlađi u tom biranom društvu. Nekontrolirani smijeh nazočnih mi je dao potvrdu da sam na pravom tragu…
Dinamo je iz Bergama dovukao aktivnih 0:0, što je značilo napetost „na najjače“! Stadion je grmio još od zagrijavanja, repertoar je bio primjeren vremenu i događaju; malo navijačkih, malo stranih („Caniggia, Caniggia, vaffancullo!“) pa prstohvat domoljubnih! I taman negdje nakon „Mi Hrvati“, „Ustani bane“, „Vile Velebita“, a netom prije „Mojoj majci“, dakle na vrhuncu iskrenog domoljubnog zanosa, iza leđa čujem poznato skandiranje.
Vidno zbunjen okrećem se i imam što vidjeti; Želja Nikolić, Dragan Raguž, Bosak, Jozo, Njoka, Dudo, Cai, Arči, Dambas, Ski i ostala banda plešu klasično Kukunješće i pjevaju: „MI SMO TITOVI, TITO JE NAŠ!!! MI SMO TITOVI, TITO JE NAŠ!!!“
Muk!!! Lagao bih kad bih rekao da je cijeli stadion zanijemio, ali se mogu i nakon 31 godine zakuniti da se na „sjeveru“ nije čula ni muha! Svi su se zbunjeno pogledavali, performans je trajao nekih petnaestak sekundi, a ja pojma nisam imao što sad raditi!? Hoćemo se morati tući sa cijelom tribinom!? Hoćemo li živi izići odavde?
Sve oči su bile uprte prema onih par momaka koji su sa „štange“ vodili navijanje. Osjetio sam veliko olakšanje vidjevši da se oni od srca smiju i odmahuju rukom u stilu „Ah, to su Vinkovčani!“ i nastavljaju sa navijanjem. Još u šoku, pogledao sam Juru:
„Znači, ako u životu mislimo ići na utakmice, jednom ćemo morati zamijeniti ove luđake!?“
Nastavlja se…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.