PIŠE: Ante JUKIĆ
Počele su velike Božićne ispovijedi. Da je do mene, ne bi ih ni bilo, mislim kako se njima šalje kriva poruka. Sasvim je dovoljno crkava, Misa i svećenika u redovnim terminima za one koji se žele ispovjediti. I da, nauk Crkve dozvoljava ispovijed tijekom cijele godine, ne samo u vrijeme oko Božića i Uskrsa. Ovako se samo potiču ljudska komocija i histerija uoči velikih blagdana, koje ionako ima previše. No, dobro, to je samo moje mišljenje, dozvoljavam da sam možda i u pravu. A one kojima ni te velike ispovijedi nisu dovoljne, nego se uprizore na Badnjak ispred ispovjedaonice, neću ni komentirati.
No, na stranu sad to, meni je ispovijed zanimljiva i kao svojevrsni sociološki fenomen. Uvijek sam se pitao, otkud uopće toliko ljudi na ispovijedi, budući da kod nas samo političari griješe. A onda sam shvatio. Ne idemo mi ispovijedati svoje grijehe, nego se svećeniku žaliti i ogovarati druge.
Neke situacije koje možete doživjeti na ispovijedi zaista su posebne. Prva je ona dok stojiš u redu, i onda dođe netko i pita:
„Vi čekate na ispovijed?“
Što reći na to?
„Ne, okupili smo se, eto, slučajno tu ispred ispovjedaonice. I još stali u red.“
Naravno, zna dotični zašto mi tu stojimo, samo pokušava suptilno nekoga zamoliti bi li ga možda pustio. Jer, naravno, njegovo vrijeme je dragocjeno, dok mi ostali ne znamo što bi s viškom našeg.
I sad tu dolazimo do nastavka. Zna se često javiti dobra duša koja bi izašla ususret novopridošlom, ali to učini tako da ga samo pusti ispred sebe u red. Lijepo, nema što, no za takvo nešto treba dozvole cijele ekipe. Iz iskustva sam se uvjerio kako neki to baš i ne shvaćaju. Dakle, ljudi, želite li nekoga pustiti, nema problema, ali onda vi morate otići na kraj.
Ako ste vi prepustili svoje mjesto, ne znači kako su to i ostali željeli učiniti.
Za kraj, najzanimljivija mi je sljedeća situacija. To su oni koji ništa ne pitaju, nego se onako elegantno ubace po principu ‘ako prođe, prođe’. A uglavnom uvijek prođe, jer to je okruženje gdje ljudi baš neće istjerivati pravdu. Bude eventualno koji mrki pogled i malo mrmljanja u bradu, ali isplati se to istrpjeti u zamjenu za mjesto u redu. Uvijek me zanimalo što je to ljudima u glavi, kad i u ovakvim situacijama pribjegavaju sitnim prevarama, ali objašnjenje je zapravo vrlo logično. To je valjda ono, svakako idem priznati grijehe, pa mogu učiniti i još jedan dok imam vremena. Za par minuta ću ionako biti čist.
Što bi gospođa Zorica rekla: „Zar je varati grijeh?”
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.