PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako obožavate sport kao ja, onda su vam Olimpijske igre poseban događaj. Tu nema ‘velikih’ i ‘malih’ sportova, tu se prati gotovo sve, pogotovo ako su u igri naši aduti. Ipak, jedan dio Olimpijskih igara nikad mi nije legao. Ceremonija otvaranja mi je, iskreno, prenaporna. Eventualno bi, ako se zateknem u kući u to vrijeme, skočio do televizora dok se pali plamen i dok izlaze naši sportaši sa zastavom, sve ostalo bih uredno zaobišao. Mislio sam isti recept primijeniti i za ove Olimpijske igre, ali nešto mi je govorilo kako je ovog puta bolje ceremoniju otvaranja kompletno ignorirati. Kad sam sutradan malo pogledao isječke i pročitao izvještaje, bilo mi je drago što nisam, pa makar i kao pasivni promatrač, bio dio toga.
Tko god nije prespavao zadnjih desetak godina i tko imalo prati zbivanja u svijetu na svim poljima, mogao je pretpostaviti u kakvom će ozračju proći taj ‘spektakl’ uz Seinu. To je već postalo toliko predvidljivo i otrcano, da vjerojatno i kod onih koji su tome ideološki bliski izaziva zijevanje. Stvarno jako originalno i domišljato, nema što. Tko li se samo toga sjetio? Malo inkluzivnosti, malo tolerancije, malo rodne ideologije, pa na kraju sve začinjeno ismijavanjem jedne religije. Uvijek iste.
Svi vidimo u što su se pretvorile sve globalno popularne zabavne manifestacije. Eurosong je, tako, već godinama poligon za djelovanje ‘napredno-progresivne’ ljevice, a događaje poput dodjele Oscara ili Grammyja glupo je i spominjati, to je oduvijek oaza onih koji žele iskorijeniti sve ono što je prirodno i normalno.
Svijet glazbe i filma na neki način je već odavno izgubljen, ne iznenađuje me ni što neka druga područja zabave idu u tom smjeru, no da će i sport tako brzo pasti, nisam očekivao. Ne tako lako. Sport je oduvijek imao snažne poveznice s tradicijom, nacionalnom sviješću, pa i s religijom, i teško je bilo očekivati da će ‘napredno-progresivna’ ideologija tako dominantno u njega zakoračiti.
Sve je počelo suptilnim reklamiranjem rodne ideologije na reklamama i kapetanskim trakama, dodatni je zamah dobilo onim silnim klečanjima iz tko zna kojih sve ne razloga, onda je uslijedila javna propaganda ‘napredno-progresivnih’ sportaša i javno šikaniranje onih koji misle drugačije, da bi, eto, sve to vrhunac dosegnulo na najvećem sportskom događaju današnjice.
Kao i obično, ‘napredno-progresivni’ za sve svoje performanse imaju objašnjenja i s podsmijehom odbacuju sve kritike i optužbe kako se ovdje radilo o agresivnoj ideološkoj propagandi i otvorenom ismijavanju svih onih koji ne pušu u isti rog. Kako se ono kaže, tko ih ne zna, skupo bi ih platio. Čudni su ti njihovi kriteriji. Ono što se zove govorom mržnje, netolerancijom i ismijavanjem kad se njih dotiče, odjednom postaje sloboda govora, satira i performans.
Zamislimo samo kakve bi reakcije bile da se netko s njima ‘našalio’ i da ih je ‘propitkivao’ onako kako su oni to učinili minulog petka u Parizu. Ili, probajmo ovako. Protivnik sam bilo kakvog izrugivanja s ljudskim osjećajima, pogotovo onima religijske prirode, ali čisto hipotetski… Središnja tema otvaranja Igara je, recimo, satirični prikaz židovske Pashe ili neke situacije u kojoj glavnu ulogu ima prorok Muhamed. Mislim kako svi znamo kakve bi bile, i reakcije javnosti, i reakcije pripadnika te religije. Neke scenarije, zapravo, ne moramo pretpostavljati, jer imali smo im ne tako davno i priliku svjedočiti. I to, kakve li ironije, baš u Parizu.
Zanimljivo je to. Dvije od tri najveće svjetske religije poprilično su radikalne prema ‘vrijednostima’ koje propagira ‘napredno-progresivna’ ideologija, no ista ta ideologija njih uglavnom ne dira, nego sve svoje kapacitete usmjerava prema onoj trećoj religiji. Prema religiji koja je po tim pitanjima puno tolerantnija. Čudno, zar ne? Netko bi pomislio kako se radi o ratu protiv kršćanstva i kako su sve priče o kojekakvim pravima samo dimna zavjesa. ‘Napredno-progresivni’ su očito doslovno shvatili kršćanski nauk o oprostu, ljubavi za neprijatelja i okretanju drugog obraza, tako da su i njihovi napadi postali sve direktniji. Iskreno, kad pogledamo reakcije na ovo svih onih koji se nazivaju kršćanima, mjesta čuđenju nema.
Osobno me najviše žalosti šutnja hrvatske delegacije u Parizu. Iskreno, očekivati da će premijer reagirati i uputiti nekakvu oštru prosvjednu notu je iluzorno, kao što je iluzorno očekivati isto i od predsjednika HOO-a. Isto tako, znamo manje-više svi i što danas predstavlja HRT, ne znam što bi se moralo dogoditi da netko ide protiv globalne struje i, ako ništa drugo, barem konstatira kako to, od većine medija toliko hvaljeno otvaranje, i nije bilo baš veličanstveno.
Novinarima HRT-a, sudeći po njihovim komentarima, najveći je problem bila kiša. Nema na Prisavlju, očito, osoba kao što je njihov poljski kolega po struci, koji se usudio, poput onog malog djeteta iz legendarnog Carevog novog ruha, konstatirati kako je car gol. Poljski je novinar za to iznošenje vlastitog stava ‘nagrađen’ suspenzijom, pa nije ni čudno što su se HRT-ovi novinari odlučili ne miješati. Kad vidim da čak i jedna službena Poljska nema razumijevanje za kritiku ovog ‘napredno-progresivnog’ ludila, strah me i pomisliti kakva je situacija kod nas.
No, kad se već teško nešto može očekivati od državnog i sportskog vrha, kad je očito i medijski svijet dio klike koja se nikome ne bi htjela zamjeriti, nisu li barem sportaši mogli reagirati? Nisu li ti naši junaci, s kojima se radujemo u pobjedama i tugujemo u porazima, mogli primjerom posvjedočiti vrijednosti kojima se inače diče? Očekivati da će neki sportaš odbiti nastupiti na ovakvim Olimpijskim igrama je iluzorno, iako bi to stvarno bio potez za sva vremena. Puno su ti ljudi odvojili vremena, puno su godina proveli trenirajući za ovakvo veliko, najveće natjecanje, i zaista je teško baciti sve u vodu zbog neke tamo ceremonije otvaranja.
Međutim, ako se već to ne traži ni očekuje od njih, nisu li mogli barem nešto reći? Bilo što. Napomenuti da se ne slažu s tim, da to nisu vrijednosti koje oni žive? Svi oni u trenucima velikih pobjeda i slavlja ističu svoj identitet, ali to je u takvim situacijama prilično lako. Postoje trenuci kad nije lako biti svoj, kad ćeš zbog toga možda pobrati nesimpatije i zvižduke, no zato su ti trenuci posebni i zato se u njima gradi posebna ostavština. Imamo li mi danas takvih sportaša?