PIŠE: Ante JUKIĆ
Visoke temperature su iza nas, što je veći dio puka dočekao s olakšanjem. Međutim, pojavio se jedan drugi problem. Zbog čega sad kukati, čemu se čuditi? Kako započinjati razgovore? Kod nekih ljudi baš se može primijetiti zbunjenost, ne znaju kako se ponašati sad kad više nema te nepodnošljive i nikad doživljene vrućine usred ljeta. Ako ste i vi jedan od onih koji su zatečeni ovom situacijom, ne brinite, pripremili smo vam mnoštvo drugih razloga za kukanje, zbog kojih će ljetne vrućine biti vrlo brzo zaboravljene.
Ne moramo ići predaleko, zadržimo se na meteorologiji. Jučer mi se jedan poznanik požalio na drastični pad temperature i kišu, pa evo jednog sasvim dobrog razloga za kukanje i čuđenje u narednim tjednima. Hladno je, a još i ta dosadna kiša. Ona ista kiša koju smo, je l’, mjesecima zazivali i koja je jedno od glavnih obilježja razdoblja pred nama.
Jedan, pak, drugi poznanik neki dan mi je zakukao kako su se dani osjetno skratili. Kaže on kako se baš vidi razlika u odnosu na prije mjesec dana. I ne samo što su dani kraći, zaključi on, nego su i noći duže. Ne znam za vas, ali meni ovo izgleda kao jedan savršeni razlog za kukanje. I za čuđenje, naravno. Jer, kako se ne čuditi nečemu što se događa iz godine u godinu od kad je svijeta i vijeka?
Za očekivati je kako će u razdoblju pred nama biti i te dosadne magle, a i trava će se malo oporaviti i početi rasti, što znači da ćemo je ponovno morati tu i tamo pokositi. To opet zahtijeva i trud i gorivo, a pošto je ono skupo, ne treba posebno objašnjavati da i zbog toga možemo kukati. I čuditi se kako sad trava raste brže, nego što je rasla kad ju je sunce dva mjeseca neprekidno pržilo. Pa smo onda kukali zbog toga što je spržena.
Početak rujna nekako i službeno označava povratak poslu i školskim obvezama, što je još jedan dobar razlog za kukanje. Posebno bih tu dao za pravo prosvjetnim radnicima, jer pomalo je nehumano tako ih naprasno odvući u škole nakon toliko kratkog predaha. Mi Vinkovčani, nadalje, imamo i privilegij u vidu svima nam dragih Jeseni koje nam nude mogućnost kukanja zbog lošeg programa, lokacije pozornice, ponude na štandovima, gužve, zatvorenih ulica ili bilo čega drugog što nam padne na pamet.
Kronični zdravstveni problemi su klasika, taj adut uvijek nam je pri ruci, a s jeseni i zimom doći će nam i bolesti karakteristične za ovo doba godine. Ni to ne treba smetnuti s uma, i zbog toga se može kukati. Zamislite tek osobe koji imaju problema s kukovima. E, oni stvarno smiju kukati punim plućima.
To je sad već sasvim dosta specifičnih povoda za kukanje i čuđenje u ovu ranu jesen. Naravno, one standardne stvari uvijek su nam na raspolaganju, to se podrazumijeva. Zbog politike i političara uvijek se može kukati i njihovim odlukama čuditi, dok suce, nesreću i loše uvjete kad se o sportu radi ne treba ni spominjati.
Cijene su visoke, plaće bezobrazno male, a čak i da nisu, uvijek se možemo požaliti kako nam je posao naporan i(li) dosadan. Ako posla nemamo, onda možemo kukati zbog toga. Neki dan sam čuo i kukanje zbog letaka u poštanskom sandučiću, o tome stvarno nikad nisam razmišljao. Svaka čast onome tko je ovime obogatio ponudu, to je isto zgodan razlog za baciti kuknjavu. Ako baš, ali baš zagusti, pa se osjećamo toliko dobro da ne znamo zbog čega bi zakukali, uvijek možemo sa sjetom konstatirati kako je nekad bilo bolje. I kako se nekad nije kukalo. Ili se bolje kukalo, ni sam više ne znam.
Prijatelj mi često zna reći: „Da postoji svjetsko prvenstvo u kukanju, mi Hrvati sigurno bi bili prvi, ali ja se baš i ne bih složio s time. Bili bi drugi, pa bi onda kukali zato što su nas suci oštetili, zato što nismo imali sreće, zato što smo bili ozlijeđeni ili zato što je teren za kukanje bio loš. A prvo mjesto vjerojatno bi osvojio Kapetan Kuka. On je ipak svijet za sebe, najbolji kukač svih vremena. Ili G. O. A. T., kako bi rekli naši stari lingvisti.
Uglavnom, da smo kao nacija dobri kad je kukanje i čuđenje u pitanju, to nije sporno, no uvijek može bolje. S odlaskom ljetnih vrućina ostali smo bez jednog velikog aduta, ali nije sve tako bijelo. Neke prijedloge sam iznio, a neke ću još malo zadržati u rukavu. Nećemo odmah otkrivati sve karte, treba nešto ostaviti i za lijepe dane.
Uostalom, otkrijmo malo i svoju kreativnu stranu, budimo poput gore spomenutog gospodina kojeg tišti sandučić zatrpan reklamnim lecima. Izmislimo neki svoj razlog za kukanje i čuđenje, nešto što još prije nismo čuli. I podijelimo to s drugima, jer uvijek je ljepše kukati u društvu!