PIŠE: Ante JUKIĆ
Svakodnevno smo bombardirani lošim vijestima i teškim temama. Ratovi i tragedije su uvijek aktualni, od toga se ne može pobjeći. Politika i političari problematični su sami po sebi, kad želite naći dežurnog krivca, na njih je najmanji koeficijent. Priča se dosta i o lošim životnim navikama, zdravlju koje je na prvom mjestu, sugerira što je opasno i čega bi se trebali odreći želimo li dulje i kvalitetnije živjeti. Nađe se i ponešto što bi trebalo u potpunosti zabraniti, izbaciti iz ponude. Ipak, ima u svemu tome i jedna stvar koji je postala nezaobilazni dio naše svakodnevice, a koja se uglavnom ne dovodi u pitanje. Štoviše, čak se i otvoreno reklamira i propagira. Iako će, zanimljivo, većina reći kako je to nešto loše. Kladim se da znate o čemu govorim.
Nije kockanje obilježje ovih vremena, ono je u čovjekovoj prirodi od davnih dana. Oduvijek nas je intrigirala i znatiželju u nama budila misao kako nešto možemo dobiti pukom srećom, domoći se kruha bez motike. Jednim potezom riješiti sve životne probleme. Premda povijest ne poznaje nikoga tko je to uspio. Ali, zato poznaje mnoge kojima je kockanje samo stvorilo dodatne probleme. O čovjekovoj kockarskoj naravi najbolje govore i mnogi izrazi koje svaki dan izgovaramo, da i ne trepnemo. Svi smo barem jednom stavili imaginarnu kuću na nešto, gurnuli ruku u vatru ili predložili okladu sugovorniku kad smo uvjereni da smo u pravu. Nažalost, ta kuća nekima nije imaginarna. Ljudi u kockarnicama znaju u jednom danu izgubiti cijelu imovinu.
Ono klasično kockanje danas još koliko-toliko ima status onoga što u biti i je, a to je ovisnost. I rijetki su oni iz tog svijeta koji će o tome otvoreno govoriti, hvaliti se pogotovo. Kockari uglavnom ‘rade’ u skrovitosti, noću, vode dvostruke živote. No, postoji i ono što je kockanju vrlo slično, ali se ne doživljava toliko opasnim. U kladionice se ulazi kao u dnevni boravak, o klađenju se priča kao o najnormalnijoj stvari. Hobiju, razonodi. Možemo reći kako su kladionice jedan od tri hrama modernog čovjeka, uz kafiće i pekare. Što dovoljno govori o današnjem načinu života.
Za razliku od kockanja, koje je puka igra sreće, kod klađenja ipak postoji barem mali udio znanja. A pošto smo sebi svi pametni, često i najpametniji, vrlo je lako doći u napast oploditi to znanje. I tako se upada u začarani krug. Često znam čuti kako su ‘kladionice uništile sport’ i kako je ‘sve to namješteno’. Ovaj drugi dio više mi spada u mentalitet današnjeg čovjeka koji u svemu vidi neki skriveni motiv i nečasne radnje, no da je sport izgubio dosta svoje biti, to sigurno stoji. Ne samo zbog kladionica, naravno, ali svakako dijelom i zbog njih.
Uostalom, kad vidiš sve te reklame za kladionice na dresovima najvećih klubova, čak i lige koje ih imaju u svom službenom imenu, ne možeš ne pomisliti da tu nije sve čisto. Pa čak i da je, to opet ne mijenja nepobitnu istinu o njima. Glupo mi je, iskreno, ovo i napisati, jer oni kojima takve stvari treba objašnjavati ionako još ne znaju čitati, ali ipak hoću. Nije zgorega opetovano upozoravati, dok god ima ljudi koji naivno uplaćuju novce na tuđe račune, pomažu ljudima koje nikad nisu vidjeli i čuli ili otvaraju vrata svojih domova ljubaznim dobročiniteljima koji su baš njih došli usrećiti. Dakle, kladionice nisu tu zbog nas, nismo im mi na prvom mjestu, ne žele nam dobitak. One žele naš novac. Isto kao i kockarnice.
Svatko ima neku sliku koja mu se ureže u sjećanje, neki prizor u glavi od kojeg se ‘smrzne’. Ja to doživim svaki put kad rano ujutro vidim mlade ljude, praktički djecu, kako izlaze iz kockarnica. Cinici bi rekli: „Pa, što? Barem su rano budni, ne spavaju dugo“, ali nisu ovo teme za šalu. Kao što se nije i zafrkavati s tezom da su kockarnice i kladionice zapravo dobra stvar, jer otvaraju radna mjesta. Prvenstveno svoja, a onda posredno i mnoga druga, uglavnom iz svijeta medicine. Psihijatrijske ambulante, klinike za odvikavanje, farmaceutski proizvodi za liječenje mentalnih bolesti uzrokovanih kockanjem, sve tu to polja koja cvjetaju zbog ove ovisnosti.
Pupčana veza između kocke i medicine je, zapravo, jedan veliki apsurd. Sjetimo se ‘onog’ od prije sad već pet godina, kad su nas svakodnevno bombardirali porukama o tome kako je zdravlje na prvom mjestu. Kad su brojali preminule i oboljele, brojke neprestano objavljivali u kutu ekrana. E, sad, ako je to istina, ako je zaista zdravlje na prvom mjestu, zašto isti pristup nemamo i kad su druge bolesti i ovisnosti u pitanju? Zašto nas, naprimjer, svakodnevno ne informiraju o broju onih koji su i fizički i psihički oboljeli zbog kockanja i klađenja? O broju samoubojstava zato što je palo crno, a ne crveno? Ili zato što je apsolutni favorit izgubio? O broju uništenih obitelji? Naravno, pitanja su retorička, znamo svi zašto je tako. Ovo je jedna velika industrija u kojoj se vrte milijuni, i otvoreni i nedvosmisleni rat s njom pogodio bi proračun. Zdravlje je važno, ali ipak ne toliko, da bi se odrekli takvoga kolača. I onda se praktički sva javna borba protiv ove ovisnosti svodi na ona sitna slova i upozorenja. Kao i kod cigareta.
Naravno, nije ni svako klađenje isto, ne treba generalizirati. Povremeni uplaćeni listić s malim iznosom ne mora se pretvoriti u ovisnost iz koje se ne može izvući, no kao što i najduže putovanje započinje prvim korakom, tako i veliki problemi nastaju iz banalnih stvari kojima se ne pridodaje previše pažnje. Spomenuo sam na početku kako su kladionice u velikoj mjeri zagadile sport, no kamo sreće da je to najveći problem. Lako za sport, nije on najvažnija stvar u životu, a i nisu kladionice jedine koje ga uništavaju. Kladionice prije svega uništavaju ljude. Prvo onog koji se kladi, pa onda i njegovu obitelj. I materijalno, i fizički, i psihički, i duhovno. Zato je bolje ne počinjati i srezati svaku mogućnost razvijanja ovisnosti već u korijenu. Ne treba riskirati i provocirati sreću. Jednom kad se kocka baci i Rubikon prijeđe, povratka više nema. Od tog trenutka sve je lutrija…