Zločin bez kazne

IZVOR: HRT/Screenshot

PIŠE: Ante JUKIĆ

Moram priznati, slabo slušam glazbu, tako da mi malo znače imena onih koji su jučer pjevali na Trgu. Više volim muziku. Mislio sam se zatvoriti u svoj stan koji je dida dobio 45., ne pitajte me kako, navući zastore i potpuno ignorirati taj događaj, no upozorenja i zahtjevi raznih humanista, inicijativa i platformi ipak su me zaintrigirala. Kad sam čuo što se sprema i kakva opasnost nam prijeti, nisam mogao ostati po strani. Koliko god ga nešto ne zanimalo, pa čak i odbijalo, ne smije se čovjek opustiti. Uvijek moraš znati što neprijatelj smjera, kako bi za odgovor bio spreman. I tako sam nevoljko, sa zebnjom u srcu, ipak uzeo daljinski i bacio oko na taj dernek, festival svega onog najgoreg što se u čovjeku može pobuditi.

Ne mogu čak reći ni da sam gledao, više sam škiljio, a zvuk je bio skoro na ‘mute’. Svejedno, i ono što sam tako vidio i čuo bilo je previše. Grozni stihovi i poruke koje lede krv u žilama redale su se jedna za drugom. Užas. Uostalom, koliko dostojanstven i čist uopće može biti događaj na kojem nastupaju nekakvi ‘prljavci’? Jedan ljude poziva ljubiti zemlju po kojoj hodaju, drugi bi dao sve za tu zemlju, treći s ponosom nabraja sve dijelove te iste zemlje i podsjeća na njezinu povijest. Skandal. A ti rukometaši, primitivci koji trče za loptom, svi uglas pjevaju. Baš se vidi da su bili prisiljeni i da im je netko nametnuo. Razularena i krvožedna masa u deliriju. Neprimjereno obučeni izvikuju te jezive stihove i mašu nekakvim tkaninama, šaljući jasnu poruku, kako i oni vole svoju zemlju. Tu me presjeklo i nisam više mogao. Dovoljno sam vidio.

Sad mogu reći kako su sva ona upozorenja uoči ovog događaja bila preblaga. Ovo su bili jasni iskazi mržnje i pozivi na nasilje, krajnji je trenutak stati ovom ludilu na kraj ako želimo uhvatiti posljednji vlak za put u normalni svijet. Onaj tko je organizirao ovaj dernek i tko je dopustio nastup ovim izvođačima, mora odgovarati! Ovo se nije smjelo dogoditi!

Ruku na srce, smiješno je uopće slaviti poraze, to rade gubitnici. Posebno ovako razulareno. Ako su se već odlučili na doček, trebalo je to biti puno dostojanstvenije. Trebalo je dovesti izvođače od preko, iz regije. Na njih se trebamo ugledati, oni nikad ne slave poraze. To bi onda bila prava muzika. Takve poruke bi trebali slati u svijet. Poruke o osloboditeljima i njihovim junačkim djelima. Poruke o šumama, gorama i otocima. O poljima, jamama i špiljama. Poruke o tome kako nam je nekad lijepo bilo, dok nas nisu na prevaru posvađali.

Tužno je ovo što se jučer dogodilo u Zagrebu, zaista tužno. Ipak, ima nešto što mi daje nadu. Kad pogledate te prizore, pa to je tek šačica ljudi. Ta zaostala Hrvatska danas je u velikoj manjini, koliko god kamere i izvještaji pokušavali manipulirati brojkama. Prava, napredna i progresivna Hrvatska je ona tiha većina, i ona se srami ovakvih događaja. Uostalom, samo usporedite broj onih koji su jučer razulareno pjevali na tom derneku, i onih koji su dva dana ranije profinjeno i dostojanstveno na tom istom mjestu lupali po bubnjevima, i sve će vam biti jasno.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.