PIŠE: Mladen KEVO
U skladu s onom religijskom `Svakog je Bog za nešto stvorio`; postoji ono što svakog od nas esencijalno određuje, za što ste/smo nadareni. Sretni su oni koji to otkriju u sebi! Oni, drugi `četrdeset godina ustaju ljutiti jer moraju na posao koji ne vole ili ga čak mrze`. A postoje i oni poput mene; koji prvo otkriju za što jesu, pa onda `preko kruha požele pogače`, pa od pogače otruju želudac, pa se izliječe, pa se opet vrate onom za što jesu. Dvadeset godina ustajao sam sretan jer sam radio posao koji volim.
Od 1979. i objave u listu `Privlačica` mog prvog teksta `O problemima rada Omladine u mjesnoj zajednici Privlaka` (moš mislit…) ali kad je izišao taj moj prvi tekst imao sam osjećaj da sam trenutno dobio Pulitzerovu nagradu za životno djelo, pa do prosinca 1999. kad je izvjesni Ernest Marinković, u izvjesnom Jutarnjem listu, s tri dana zakašnjenja `objavio Izvještaj sa sjednice na kojoj uopće nije bio`, a sve za potrebe toga da me se stavi u novine. I kad sam shvatio da medijski prostor postaje kanalizacija.
Bio je to trenutak kad mi se novinarstvo zgadilo i kad sam sam sebi rekao: `Nikad više`. Ali ima i ona `Nikad ne reci nikad`. Nakon tog pisao sam u Vjesnikovim `Stajalištima` pune dvije i pol godine. Da bi čim se promijenila vlast izvjesni Andrija Hebrang ušao u Programski savjet ili Nadzorni odbor Vjesnika te `Stajališta` s dvije stranice velikog formata sveo na jednu, prostor za jedno iznošenje vlastitih stajališta smanjio za četiri puta i završno četiri-pet `poput mene` – skinuo s repertoara sve do stečaja Vjesnika.
U portal Dnevno.hr pozvali su me raširenih ruku ali su jedva, jedva izdržali mojih desetak tekstova i nakon mjesec dana ljubazno su me nogirali. U međuvremenu bili su tu i omladinski tjednik Polet, i Vinkovački list, i Glas Slavonije, i Vinkovačka Televizija i gradska televizija Kanal RI u Rijeci i Odnosi s javnošću na Hrvatskim željeznicama i Odnosi s javnošću kao dio mog resora u Bandićevom kabinetu gradonačelnika. Uglavnom: bilo je tih medija, bilo je tih tekstova, bilo je tih bitaka, bilo je i izgubljenih bitaka.
I onda mi se jednog prijepodneva nacrtao Damir Begović i rekao `pokrećem portal hoćeš pisati`? Bilo je ono, na prvu: ha, a što bih ja mogao više pisati, ne zato jer `svi me znaju` već zato jer imam osjećaj iz onog Bećarca `Što smo znali to smo otpjevali`, odnosno već napisali. No, eto, iskrena želja da pomognem rađanju nečeg novog, svježeg, neuškopljenog već u startu bila je 70% odluke `da ipak nakon svega opet pišem`. A što je činilo onih preostalih 30%? Znatiželja da provjerim `jesam li za staro željezo`…
I eto sad imam što imam; određen broj onih koji bi me gađali trulim jajima i dekretom me zabranili kad bi se to moglo. Ali evidentno višestruko više onih koji me bodre i podržavaju, uz `malu sljedbu sljedbenika – koji mi govore – da sam kao staro vino`. Uglavnom: `zahvaljujući i mojim grijesima` Budica je tu! Godina prva je tu i nije pretenciozno reći neke Istine o ovom portalu `pa kom pravo, a kom krivo`. Iako Begović s `dozama tema o Svetom Anti` pokušava `uravnotežiti portal` Budica nije to, nije `Glasnik srca Isusova`.
Točno onoliko koliko je dominantnim desnim svjetonazorom čitava Hrvatska medijski iščašena udesno, za točno toliko Budica se pokušava nagnuti na drugu stranu. Jer, kako je Papa Ivan Pavao II. rekao na Misi na zagrebačkom Hipodromu, sad već daleke 1994. godine, pred najvećim skupom Hrvatica i Hrvata u čitavoj našoj povijesti, pred njih 800 tisuća, citiram: `Tijelo može biti zdravo samo ako diše i Lijevim i Desnim plućnim krilom`. U Hrvatskoj 45 godina smjelo se disati samo na Lijevo plućno krilo.
A sad već trideset pet godina traju izrazito snažni pokušaji da se sad diše samo na Desno plućno krilo. Nije prošlo, Ne prolazi i No pasaran. Niti nas je prema Bibliji Bog stvorio da budemo neslobodni ljudi, niti smo prema Evoluciji `sišli s drveta` – zato da u XXI. stoljeću ne bismo smjeli uspravno hodati, slobodno misliti, imati svoj stav i slobodno ga iznositi. Kad se neki lokalni novinar zamjerio slavnom njemačkom filozofu Imannuelu Kantu, ovaj mu se osvetio u Kantovom filozofskom Rječniku pojmova.
Kad je došao do pojma Novinar napisao je njegovu definiciju kao: `Kud ništa ne znaju, Tud ništa ne smiju`?! Budica ne samo da nije takva. Portal Damira Begovića nije ni od onih `Puno lipog znadem al vam ne smim kasti`. Portal Budica puno toga dozna, a smije objaviti što se mnogi ne usude ni pomisliti; ne zato jer bi ih to koštalo njihove medijske glave, nego zato jer su kukavice, nikad nisu krenuli u ispitivanje vlastitih mogućnosti. Sloboda se ne servira, ona se ne Izvoljeva, ona se ne Dobiva, ona se Osvaja.
U Budici je tako od prvog dana i dok bude tako tu će, manje ili više – biti i mene. Nije mi najvažnije slažete li se ili ne slažete sa mnom; plješćete li mi ili mi `sve po spisku`, lajkate li me ili lobirate da se i ovo malo reklama Begoviću skine. Najvažnije mi je da me pročitate, ako je nekima od vas `teško probavljiva` čitava kolumna – onda barem do pola nje. Ja imam vrlo jasnu viziju i zato pišem tako kako pišem. Više od 50% nacionalne energije rasipa se u nas svo vrijeme, tko god da je na Vlasti ili u Oporbi.
Nisam M. L. King, ali – i ja `Imam san`! Sanjam dan kad Desni neće biti Lopovi, a Lijevi Komunjare; sanjam dan kad će na razini Nacije biti shvaćena kako Demokracija nije `način da njih trenutno sjebemo s vlasti` – nego je najveći alat Slobodnog čovjeka u Slobodnoj Naciji u Slobodnom društvu u Slobodnoj državi. Do konsenzusa o tom još je dug put; pitanja tipa` tko je prvi koga počeo tlačiti – pa mu se onda mora duplo uzvratiti` ona su fatalna pitanja naše Nacije – koja sputavaju svaki ozbiljniji napredak naše Hrvatske.
Nismo neprijatelji – Samo smo politički neistomišljenici! Ali, u Polemici za svoje stavove sam ono `gori od Matoša i Milanovića zajedno`, jer smatram da sam ih u zadnjih 45 godina sustavno izgradio i temeljito propitivao. Nikakvu poštedu niti išta manju polemičku žestinu ne očekujem od mojih neistomišljenika, ono `tu sam, samo raspalite`. To što ćemo na razini osobnog ega ja ili netko od vas imati poneku ogrebotinu – nikakva šteta. Važno je da Budica bude Slobodna, a Begović frca od sreće zbog čitanosti.
Sretan Vam svima Prvi rođendan Budice – najslobodnijeg portala od Vukovara do Zagreba; Vinkovci opet mogu biti ponosni sami na sebe, jer `opet su prvi u nečem jako, jako važnom`! Živjeli i Zdravi mi svi bili!!!