PIŠE: Ante JUKIĆ
Današnji datum jedan je od najvećih u povijesti hrvatskog naroda. E, da, to su bili dani ponosa i slave, svi se sjećamo gdje smo bili tog 15. siječnja prošle godine kad je rođena Budica. No, nije to jedini veliki događaj koji se zbio na ovaj dan. Tog istog 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, a točno šest godina kasnije službeno je okončana i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Time je krug zatvoren te je Hrvatska konačno zaživjela unutar svojih međunarodno priznatih granica. S Budicom kao jednim od najrelevantnijih faktora medijske scene.
Često se danas susrećemo s pitanjem: Je li ova Hrvatska ona za koju smo se borili, je li to ona koju su mnoge generacije kroz povijest sanjale, a ova naša dosanjala? I onda, nažalost, znamo čuti kako to nije ta Hrvatska, ponekad uz jedan meni osobno neshvatljiv dodatak: „Za ovo se nije isplatilo boriti, bolje da je nismo ni imali“. Što reći, potpuno promašeno razmišljanje. I nije tu uopće ključno domoljublje, nego elementarna logika.
Nije ova naša Hrvatska savršena, ima tu puno stvari koje treba popraviti. To je činjenica. No, to ne znači kako se nije isplatilo boriti za nju. To znači kako se moramo boriti učiniti je boljom. Imati vlastitu državu je privilegij, ona je u srži plemenita stvar, i kao takva je vrijedna borbe. Kuda bi došli ako bismo istu ovu ‘logiku’ primijenili i za druge stvari u životu, koje su u svojoj naravi dobre, ali imaju mnoge nedostatke.
Hoćemo li zbog problema u braku poželjeti da nikad u njega nismo ni stupili? Hoćemo li se odreći vlastitog djeteta ako skrene s pravog puta ili ćemo učiniti sve kako bi ga na njega vratili? Vidimo svi i u kakvoj se situaciji trenutno nalazi Cibalia. Bi li zbog toga bilo bolje da nikad nije ni osnovana? Možemo malo i o Budici. Ako joj se ponekad dogodi i neki kvalitetan tekst, hoćemo li je zauvijek prekrižiti i proklinjati dan kad je ugledala njegovo svjetlo? Ili ćemo se potruditi vratiti joj one izvorne vrijednosti.
Ove godine obilježava se još jedna velika obljetnica našeg naroda. Navršava se, naime, 1.100 godina od krunidbe Tomislava, prvog hrvatskog kralja. I to nas može malo potaknuti na razmišljanje. Mnoge generacije našeg naroda kroz povijest su se borile za svoju državu, no nikad je nisu dočekale. Mi imamo tu privilegiju, i možda bi to trebali malo više cijeniti. A manje kukati, samosažalijevati se i naricati za prošlim vremenima i bivšom državom. Barem oni kojima je istinski stalo do Hrvatske. Znamo svi, ne možemo se praviti slijepi, žive danas u našoj zemlji i mnogi koji je nisu htjeli, mnogi koji je još uvijek nisu prihvatili kao svoju, ali to je već jedna druga priča.
Uglavnom, sve države imaju dobrih i loših strana. Državu, na kraju krajeva, prije svega čine ljudi, a gdje su ljudi, ima i dobroga i lošega. Tako je bilo s onom nekadašnjom tvorevinom, tako je i s današnjom Hrvatskom. Ipak, ima jedna ključna razlika između ove dvije države, i u tome je zapravo sva biti. Nekad su drugi krojili našu sudbinu, danas je ona u našim rukama. Može se razgovarati o tome koliko smo zapravo i danas samostalni i neovisni, ali onda se opet vraćamo na isto. U svojoj smo državi, i sami odlučujemo kakva će ona biti. I uvijek treba imati na umu, da, isplatilo se, i vrijedilo je. Druge nemamo, to nam je prva, zadnja i jedina.