PIŠE: Ante JUKIĆ
Središnja nedjelja korizme, poznata i kao Sredoposna, donosi nam svojevrsni klasik, jedno od najpoznatijih i najcitiranijih evanđelja. Priču o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu. Kad se razmišlja i propovijeda o ovoj Kristovoj alegoriji, uglavnom se ističu već poznate stvari. U prvi plan stavljaju se razmetni mlađi sin koji je prokockao očevo bogatstvo, pa se onda takav ponižen vratio kući i otac koji ga je pun razumijevanja i ljubavi prihvatio. Ipak, ima tu još zanimljivih stvari, koje prolaze pomalo nezapaženo.
Na početku, malo o samom činu mlađeg sina. U židovskoj tradiciji, kad sin od oca zatraži svoj dio nasljedstva prije očeve smrti, to znači kako prekida svaku vezu s njim. Nije to samo ‘odoh se ja malo provesti’, takvim zahtjevom sin se ‘de facto’ odriče oca. Bio je to, dakle, radikalan potez, a ne tek mladenački hir. Zanimljiva je i očeva reakcija. Iako je bio razočaran, on nije zaustavljao sina, nije ga preklinjao promijeniti svoju odluku. U potpunosti je poštovao njegovu slobodnu volju. To je slika Boga kojem je stalo do čovjeka, ali ga ne želi siliti pristati uz Njega. U stilu, tu sam za tebe, čekat ću te koliko god treba, no ti si taj koji mora odlučiti.
Nakon što je prokockao očevo bogatstvo, mlađi sin se vraća kući. Ali, ne zato što se iskreno pokajao, nego zato što jednostavno nije imao drugog izbora. Pregrizao je ponos i pojavio se ocu pred očima, bez nekih prevelikih emocija. I onda opet nastupa milosrdni otac. Kao što je prihvatio njegov odlazak, jednako je poštovao i povratak u obiteljski dom. Cijelo vrijeme je držao otvorena vrata i nadao se izgubljenom sinu, ali nije ga pošao tražiti po svijetu, moliti ga da se vrati kući. Opet je to Bog koji u potpunosti poštuje čovjekovu slobodnu volju.
Konačno, ima ova pripovijetka i trećeg lika, koji često ostaje po strani. Ne daje mu se previše pozornosti, iako je i on zanimljiv. Stariji sin je cijeli život uz oca, radi s njim i svakodnevno mu pomaže. Odgovoran je, ne rasipa bogatstvo, on je sve što otac može poželjeti. No, stariji sin ne radi to iz bezuvjetne ljubavi, on očekuje nagradu za svoju odanost. Želi više od onog očevog ‘sve moje je i tvoje’. Iako ima sve i živi u Božjoj blizini, on je ogorčen i nezadovoljan, jer smatra kako nije dobio dovoljno zauzvrat. I to izlazi na površinu kad mu se mlađi brat vratio kući.
Da je istinski spoznao Boga, stariji brat bio bi radostan zbog bratovog povratka. No, on je ogorčen i zavidan, ne može shvatiti Božje milosrđe i ljubav koja je jednako dostupna svima. Čest je to motiv u evanđeljima. Sjetimo se onog najamnika koji traži radnike na trgu, i jednako plaća onima koji su radili samoj jedan sat, kao i onima koji su cijeli dan proveli u polju. Ili desnog razbojnika koji se obratio netom prije smrti i od samog Krista dobio obećanje o mjestu u Kraljevstvu nebeskom.
Današnje evanđelje je posebno, svatko se u njemu može naći i iz njega izvući pouku. Ne samo mlađi sinovi, iako su oni uglavnom u centru pažnje. Poruka upućena njima prilično je jasna, Bog je uvijek tu i spreman je čekati koliko god treba. Očevi, a i roditelji općenito, mogu u ovome vidjeti obrazac odgoja. Danas očevi i majke često bdiju na svojom djecom i ponašaju se previše zaštitnički, u puno banalnijim situacijama nego što je ova iz evanđelja. Postoji trenutak kad dijete jednostavno treba pustiti i dozvoliti mu donositi vlastite odluke, što god mislili o njima. Teško je to, jer roditeljska ljubav je bezuvjetna i neizmjerna, no pretjerana briga za djecu često se u budućnosti zna vratiti kao bumerang.
Na kraju, današnje evanđelje poruka je i za starije sinove. Ne treba se uspoređivati s drugima, biti ogorčen i ljubomoran kad smatramo da je netko nezasluženo dobio više od nas. U bilo kojoj životnoj situaciji, a posebno kad je u pitanju Božja milost. Ruku na srce, svi vjernici ponekad tako razmišljaju, kad gledaju ljude koji godinama možda nisu išli u crkvu, a onda se obratili. Dok su oni cijeli život bili tu.
Zbog takvih novoobraćenika treba biti sretan, ne jalan i zavidan. Možda to obraćenje nije iskreno, možda je licemjerno, no nismo mi ti koji bi trebali suditi o tome. Razmišljamo li tako, onda smo i mi itekako licemjerni. Takvim stavom mi zapravo poručujemo kako smo bili uskraćeni za zemaljska zadovoljstva, dok su drugi uživali. I sad, kad oni dolaze Bogu, smatramo to nepravdom. Potpuno je promašeno takvo razmišljanja. Život s Bogom je blagoslov, a ne kazna. I svi koji su cijeli život u vjeri, trebali bi biti sretni zbog toga, a onda i zbog onih koji su je s vremenom otkrili.