PIŠE: Ante JUKIĆ
Zanimljivo je to. Ekstremna ljevica, ‘antifašisti, ‘crvendaći’ i cijela ta ekipa ne voli baš previše pričati o Domovinskom ratu, za njih je to prošlost u koju se ne treba vraćati. Isto tako, uglavnom su prilično hladni prema braniteljima, a znaju se s njima ponekad i rugati, nazivati ih pogrdnim imenima. No, kad se ukaže potreba, i oni vole pokazati branitelje iz svojih redova.
Smiješno mi je bilo nedavno gledati zagrebačkog gradonačelnika, kad je postrojio svoju brigadu, želeći dokazati kako su i pripadnici njegovog ideološkog kruga branili Hrvatsku. Na kraju se ispostavilo kako je predvodnik te brigade najpoznatiji po tome što je svojedobno gol pozirao na ulici, u sklopu nekog performansa kakvog samo ekstremna ljevica može osmisliti. Treba li uopće napominjati kako udrugu koja je organizirala spomenuti događaj financira Grad Zagreb?
Nije mi jasno otkud sad ta silna potreba za dokazivanjem kod ‘crvendaća’. Čitam sad i kako su upregli branitelje kako bi dokazali da je pozdrav ZDS zločinački. Jer, ako to kaže neki branitelj, to je onda sigurno tako. Ne volim korištenje Domovinskog rata i branitelja u dnevnopolitičke svrhe, ali ako to već činimo, onda barem budimo otvoreni do kraja. Što uopće znači biti branitelj? Samo po sebi – ništa. Na ‘papiru’, branitelji su oni koji su goloruki jurišali na tenkove, ali i oni koji su se držali na sigurnoj udaljenosti. Oni koji su obukli odoru zato što su to htjeli, ali i oni koji su morali jer su bili mobilizirani. Oni koji su sanjali neovisnost Hrvatske i koji bi za nju sve dali, ali i oni koji, blago rečeno, nisu bili baš toliko zaneseni. A bilo je i onih koji se nadali drugačijem ishodu. Uglavnom, šaroliko društvo, previše da bi ga mogli svesti pod ‘branitelji’.
Malo smo mi država, teško bilo tko od nas može nešto sakriti. Branitelji pogotovo. Niti se što može prešutjeti, niti dodati. Nakratko da, ali vrlo brzo javit će se netko od suboraca koji će demantirati neistine. I dok s jedne strane postoje branitelji čiji je ratni put otvorena knjiga, ima na tom popisu i onih o kojima se malo toga zna. Koji se iznenada pojave kad to politički interesi zahtijevaju.
Nemojmo se lagati, ekstremna ljevica u Hrvatskoj može odisati svime, ali prevelikom ljubavi prema ovoj državi baš i ne. Nije to, naravno, ništa loše samo po sebi, sve dok poštuju nju i njezine zakone. Ali, smiješno je zaista gledati ih kako se predstavljaju nekakvim velikim borcima za Hrvatsku i njezinim braniteljima. Jednostavno im ne stoji.
To je, zapravo, jedan veliki apsurd i paradoks, samo njima svojstven. Ne možeš se pozivati na branitelje, a istovremeno biti apologet režima koji je vedrio i oblačio od 1945. do 1991. godine. To jednostavno ne ide jedno uz drugo. Hrvatski branitelji u Domovinskom ratu borili su se, između ostalih, i protiv ‘antifašista’, protiv zvijezde u koju se ‘crvendaći’ kunu. Dakle, ako ekstremna ljevica želi biti mjerodavna, nečega se moraju odreći. Ovako ispada kako su se u Domovinskom ratu borili – protiv sebe.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.