Prije nekoliko dana obilježena je 34. obljetnica brutalnog zločina u Borovu Selu, u kojem je ubijena četverogodišnja Martina Štefančić. Zločin koji je potresao javnost i danas je bez sudskog epiloga, unatoč (prez)imenima koja se godinama pojavljuju u kaznenim prijavama i svjedočenjima.
Kaznenu prijavu još je 2019. podnijela Koordinacija braniteljskih udruga RH, navodeći pritom konkretna imena i prezimena osoba koje se dovode u vezu s napadom na obitelj Štefančić: Veselko Maksimović (zvani Veso Palestinac), Mladen Maksimović (po nadimku Mađar), koji prema navodima danas koristi identitet Marko Ilić – Maki i živi na području BiH, Radovan Lukić (znan i kao Ćeles), Dragan Savić, Goran Simić (nadimak Bosanac) s područja Doboja, Zdravko Milošević (poznat i kao Buđo), danas u Sremskoj Mitrovici, te Zoran Ostojić, za kojeg se navodi da boravi u Srbiji.
Prema sadržaju prijave, napad na kuću Štefančić započeo je pucnjavom u večernjim satima 20. ožujka 1992. godine, da bi kulminirao nekoliko sati kasnije, kada su napadači provalili u kuću. U tom napadu ubijene su Bernardica Štefančić i njezina unuka Martina Štefančić, dok je Željko Štefančić – Bernardičin sin, a Martinin stric – teško ranjen. Uz ubojstva, počiniteljima se na teret stavlja i pljačka te sustavno zastrašivanje civila.
Ključni detalj dolazi tek gotovo tri desetljeća kasnije, 2019. godine, kada anonimni svjedok, susjed obitelji, iznosi detaljan opis događaja i imenuje počinitelje. No, umjesto ubrzanja istrage, slijedi – odbacivanje prijave!
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku zaključuje kako prijavljene osobe nisu počinitelji kaznenog djela. Odluka koja otvara više pitanja nego odgovora. Na temelju čega je donesena takva procjena? Jesu li svi osumnjičeni uopće ispitani?
Prema informacijama iz izvora bliskih istrazi – nisu. Dio osoba nikada nije dao iskaz, a neki su, u međuvremenu, postali nedostupni hrvatskim tijelima.
Posebno se izdvaja slučaj Mladena Maksimovića, za kojeg se tvrdi da danas živi u okolici Prijedora pod identitetom Marka Ilića – Makija. Unatoč ozbiljnim optužbama i svjedočenjima koja ga izravno dovode u vezu s ubojstvom djeteta, prema dostupnim informacijama, nikada nije službeno ispitan.
S druge strane, Zoran Ostojić, jedan od osumnjičenih, navodno je tijekom policijskog postupanja osporio vlastiti identitet, tvrdeći da je riječ o drugoj osobi istog imena – što su istražitelji, prema dostupnim navodima, prihvatili. Naknadno se, međutim, pojavljuju informacije koje dovode u pitanje takav zaključak, ali – prekasno.
Cijeli slučaj otvara ozbiljna pitanja o radu institucija. Kako je moguće da je trebalo 27 godina da se podnese kaznena prijava? Kako je moguće da se prijava odbaci u roku od nekoliko mjeseci, bez temeljitog ispitivanja svih navoda i osoba? I najvažnije – kako je moguće da za ubojstvo četverogodišnjeg djeteta nitko nije odgovarao?
I tako… Vrijeme prolazi, svjedoci stare, tragovi blijede. A za Martinu Štefančić i njezinu baku Bernardicu pravde i dalje nema.