✍️ Milica BENIĆ
Ima trenutaka u životu kada, unatoč svemu, ostaje samo nada. Kada je teško, kada stvari ne idu kako smo planirali i kada ne vidimo odmah izlaz, nada nam daje osjećaj da ovo nije kraj. Da postoji nešto dalje, bolje, nešto što se još nije dogodilo.
I zato često ostajemo u odnosima koji nas iscrpljuju, u poslovima koji nas odavno više ne ispunjavaju i u prijateljstvima koja su izgubila bliskost, ali se i dalje teško odričemo onoga što su nam nekada značila i predstavljala.
U takvim trenucima nada ne djeluje kao bijeg od stvarnosti, nego kao nešto što čovjeku pomaže da ide dalje kada je teško.
Viktor Frankl, austrijski psihijatar, tvorac logoterapije i čovjek koji je preživio koncentracijski logor, pisao je koliko je nada važna za čovjeka. Smatrao je da nas ona, zajedno sa smislom, drži upravo onda kada bi bilo najlakše odustati – da ostanemo i izdržimo i kada ne vidimo izlaz. Možda zato često kažemo da nada posljednja umire, jer dok god živimo, na neki način nadamo se nečemu ljepšem, mirnijem i smislenijem.
Ipak, postoji i druga strana nade o kojoj se rjeđe govori – ona manje vidljiva, ali često i bolnija.
Problem nastaje onda kada više ne čekamo zato što vidimo promjenu, nego zato što se bojimo odustati.
Erich Fromm, socijalni psiholog i filozof, pisao je da nada nije isto što i čekanje. Prava nada podrazumijeva da se nešto mijenja i da se, makar polako, ide prema pomaku. Ponekad se, međutim, stvarne promjene ne događaju, nego ostajemo u očekivanju da će s vremenom ipak biti drugačije i da će se stvari same od sebe posložiti.
Ta se razlika često ne primijeti odmah, jer u svakodnevnim situacijama sve izgleda dovoljno dobro da nastavimo dalje. Ostajemo uz nekoga tko nas već dugo ne vidi onako kako trebamo, vjerujući da će se promijeniti. Da će postati ozbiljniji, odgovorniji, više prisutan u životu koji dijelimo, manje grub i manje sklon porocima. Na sličan način ostajemo i na poslu koji nas iscrpljuje, uvjereni da će okolnosti s vremenom postati bolje.
Često si govorimo da trebamo još malo izdržati i da će se stvari s vremenom posložiti same od sebe. Tada počinjemo tražiti male znakove promjene kako bismo zadržali vjeru u ono u što smo već dugo ulagali. Nije da ne vidimo stvarnost, nego nam je teško odustati od onoga u što smo vjerovali i čemu smo se nadali.
I tada nada polako mijenja svoju ulogu – više nas ne drži, nego nas zadržava. Čekamo da se odnos popravi, da se druga osoba „sredi“, „dozove pameti“ ili napokon odraste – za godinu, dvije, možda malo više.
Dok čekamo da se nešto promijeni – prolazi naš život. Dani, godine, energija i dijelovi nas odlaze nepovratno, često bez velike drame. Možda upravo o tome najrjeđe razmišljamo; ne koliko još možemo čekati, nego kolika je cijena tog čekanja.
Razlika između nade i poricanja ponekad je vrlo tanka. Nadati se znači vjerovati da je promjena moguća, dok poricanje počinje onda kada se ništa ne mijenja, a mi i dalje odbijamo vidjeti stvarnost. Primjerice, godinama čekamo da netko postane pažljiviji, nježniji i brižniji, iako nam njegovi postupci iznova pokazuju da je i dalje grub, emocionalno hladan ili nezainteresiran.
To ne znači da je nada loša – bez nje bi život bio puno teži – ali važno je pitati se temelji li se ona na stvarnim promjenama ili na samozavaravanju da će s vremenom ipak biti drugačije.
Jer nije svaka nada jednako dobra za nas. Postoji ona koja nas pokreće – i ona koja nas zadržava na mjestu.