✍️ Ante JUKIĆ
Spomendan je blaženog Alojzija Stepinca, jednog od najvećih sinova hrvatskog naroda. O njegovom životu uglavnom je sve rečeno. Rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću kraj Krašića, kao peto od osmero djece u imućnoj seljačkoj obitelji. Netom nakon mature u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji 1916. godine, samo nekoliko dana uoči 18. rođendana, unovačen je te sudjeluje u Prvom svjetskom ratu. Najprije kao vojnik Austro-Ugarske, a nakon kapitulacije te države kao dragovoljac Dobrovoljačkog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca na Solunskom bojištu. Nakon iznimno sadržajnog ratnog puta, na kojem je doživio i ranjavanje i zarobljavanje, u proljeće 1919. godine konačno se vratio kući.
Bio je predodređen za posao uz oca na obiteljskom imanju, pa upisuje studij agronomije. Ozbiljno razmišlja i o ženidbi s Marijom Horvat, kćerkom svog osnovnoškolskog učitelja, no znamo kako to ide s planovima i Božjom voljom. Studij je napustio vrlo brzo, izgubila se i ona žar koju je osjećao prema Mariji, te se okreće svojoj istinskoj ljubavi, pozivu koji se ne odbija.
Za svećenika je zaređen 1930. godine, a samo četiri godine kasnije imenovan je zagrebačkim biskupom. S nepunih 36 godina života, bio je u to vrijeme najmlađi biskup na svijetu. Nakon smrti nadbiskupa Bauera 1937. godine, Stepinac postaje zagrebački nadbiskup i tad počinje najznačajnije razdoblje njegovog života. Drugi svjetski rat bio je pred vratima.
Iako se uvijek zalagao za svakog čovjeka i jasno osuđivao zločine, bio je trn u oku komunističkog režima, koji se nakon ‘oslobođenja’ s njim odlučio i konačno obračunati. Ne onako kako je to činio s mnogim drugim svećenicima, jer Alojzije Stepinac ipak je bio preveliko ime. A njegov značaj za hrvatski narod u to vrijeme bio je takav, da bi režim imao puno problema ako bi ga likvidirao. Puno korisnije za njih bilo je maknuti ga u stranu i minorizirati njegov utjecaj. Stoga mu je bilo pripremljeno suđenje čiji je ishod bio poznat i prije nego je počelo.
Zatvor i prisilni rad trebali su Alojzija Stepinca na neki način ‘eutanazirati’, maknuti od naroda i tako zadati veliki udarac i Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi. Nakon izdržanih pet godina kazne, prebačen je u kućni pritvor u Krašić, a 1953. godine tadašnji papa Pio XII. proglasio ga je kardinalom. Za vrijeme kućnog pritvora bio je, sad se to zna, sustavno trovan, zdravstveno stanje bivalo mu je sve lošije, te ja takav izmučen u svom rodnom mjestu preminuo 10. veljače 1960. godine.
Blaženog Alojzija Stepinca danas se najčešće promatra kroz prizmu suđenja i sukoba s komunističkim režimom, ‘požuruje’ se proces njegov kanonizacije, a zaboravlja se kako je on u prvom redu bio – čovjek. Pa onda svećenik, sluga Božji.
Prava je šteta što mnoge njegove poruke ostaju u sjeni političko-ideoloških ratova. Dvije su i danas posebno aktualne. Prva je ona o razboritom korištenju riječi u svakodnevnim razgovorima, koji se često pretvaraju u bučno nadglasavanje u kojem nitko ne želi čuti što drugi ima reći.
„Bolje dvije manje, nego jedna previše“, rekao je blaženi Alojzije za riječi koje nam tako lako odlaze s usana.
Druga poruka još je moćnija, jer govori o zaštiti života od začeća do prirodne smrti. Svjedoci smo kako se danas u ime kojekakvih sloboda zagovara ubojstvo nerođene djece. Sve što se o tome treba reći blaženi Alojzije sažeo je u jednoj rečenici:
„Bolje desetero djece na jastuku, nego jedno na duši.“
Eto, na razmišljanje svima koji danas sugeriraju kako je ljudski život stvar izbora.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.