PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Tog jutra se spustila takva magla da sam samo čekao da se odnekud pojavi Josipa Lisac…
I nakon gotovo godine dana rada u Tisku, nisam se navikao na buđenje u pola dva.
Jureći bicom u firmu razmišljao sam kako mi nije dosta što spavam samo tri-čet’ri sata noću i raznosim novine u radijusu oko 100 kilometara od Vinkulje, sad se spustila i ta magluština po kojoj mogu voziti eventualno 40 na sat.
– Sretan ti rođendan, konju, vjerojatno nisi zamišljao ovakav doček četrdeset sedme… – samom sebi sam uputio čestitku, trpajući svežnjeve Jutarnjeg u stari kombi.
Oduvijek su me zajebavali zbog datuma rođenja, neki su se pozivali na povezanost Noći vještica i mog fizičkog izgleda, ali većina ipak na Svjetski dan štednje i mojih potrošačkih navika.
Krenuh odrađivati „liniju“ i po gradu je to još nekako i išlo, ali čim sam stigao do obilaznice, ponovno nisam vidio belu mačku.
– Ništa, noćas polako, nema druge…
Ulazeći u Cernu, jednu od trideset devet svakojutarnjih destinacija, glava je već na mostu automatizmom ponavljala ritual; lijevo pogled prema stadionu, desno na Bosančevu kafanu, opet lijevo na rodnu kuću pa desno na Ivin Jet-set.
Stanem pred trgovinu, otključam sandučić, ubacim smotuljak štampe i pokupim jučerašnje novine.
– Bog… – začuh glas iza sebe i takva me jeza prođe da se umalo ne onesvijestih!!!
Naviknut da u to doba eventualno viđam muriju, kolege dostavljače i pokojeg pijanca, poprilično se iznenadih kad sam se okrenuo.
Preda mnom je stajala djevojčica od nekih desetak godina, duge smeđe kose, u bijeloj košuljici i crnoj jaknici.
– MALA, KAD SE SAD NISAM ŠLOGIR’O, NEĆU NIKAD!!! Pa, ljubavi, ne možeš se tako šuljati ljudima iza leđa, pogotovo ne u četiri ujutro!
Stidljivo se nasmijala…
Dok sam polako dolazio do daha, jedva sam izustio…
– Uostalom, šta radiš vani u ovo doba, roditelji će ti poludit’ od brige?
– Došla sam po Gospodina Lavčeta… – odgovorila je tiho, ponosno stiskajući plišanog lava.
Zvala se Anđela.
Tu je iz sela, kaže, stanuje blizu.
Zračila je nekom neuobičajenom mirnoćom koju je momentalno prenijela i na mene.
– Ajde, upadaj, odvest ću te kući, gdje ćeš sama po ovoj magluštini. Samo, nemaš puno mjesta, vidiš koliko je novina… – ne čekajući odgovor, otvorih joj suvozačeva vrata.
I stvarno, živjela je par ulica dalje tako da je nisam uspio pitati niti najosnovnije stvari, za koga navija i slično. Parkirao sam nekoliko kuća ranije da ne probudim njene.
– Hvala ti… – prozborila je izlazeći iz auta, uputivši mi neku mješavinu osmijeha i upitnog pogleda.
– Čuvaj se, mala, sad ravno u krpe i nadaj se da ti starci nisu budni – dobacio sam joj, ali već je nestala u magli.
„Simpa curetak, baš ću se raspitat kod mojih ceranskih razbojnika“, pomislih pojačavši Robbieja Williamsa da su mi bubnjići zajecali.
„And through it all she offers me protection, A lot of love and affection…“, pustio sam i ja svoj bariton, ubacio u „prvu“ i krenuo.
Redah trgovine već ustaljenim redom i, s obzirom na spomenute vremenske uvjete, solidnim prolaznim vremenom odradih sve do Soljana.
Iduće odredište su mi trebali biti Strošinci, ali nikako nisam mogao naći pripremljeni smotuljak novina za njih. Ništa dramatično, već su mi se događale slične stvari, od gubitka paketa, pogrešne dostave do preskakanja trgovine.
Sve sam prevrnuo…
– Ništa, jebiga, garant su mi ostale u firmi, opet ću to osjetiti na plaći. Gledaj to s vedrije strane, Ivane, prije ćeš doći kući… – naglas sam razmišljao okrećući auto i, umjesto za Strošince, zapalih za Vrbanju.
Sat je pokazivao 06:02, a to je značilo da sam, uz malo sreće, do devetke kući.
I upravo pred devet sati, kad sam već bio blizu firme, zazvonio je mobitel.
– Gdje si, gazda, usta te boljela!? – javio sam se šefu Davoru.
Mrzio je kad ga zovem „gazda“ i nije propuštao priliku da mi to naglasi. Ovaj put, začudo, nije…
– Uffffff, dobro je, živ si!!! Di si?! – zvučao je zabrinutije nego inače.
– Pa, evo me, jebiga, nisam mogao brže, magla bila cijelim putem!
– Ma, jebeš to, ne zovem te radi toga što kasniš, navikao sam… Je l’ si čuo za nesreću?!
Presjeklo me!
Nastavio je…
– Cisterna puna goriva se zabila u trgovinu u Strošincima, ima mrtvih, ranjenih, kažu da još gase požar!
– U, jebote, strašno!
– Ma, zlo, a to ti je ona trgovina gdje svako jutro doručkuješ pa sam se uplašio da nisi možda u to vrijeme bio tamo.
Nisam mu ništa spominjao, samo ga pitao kad se to dogodilo…
– Na internetu piše „u 06 i 10“…
Presjeklo me, još jače nego prvi put jer bih taman u to vrijeme bio pred trgovinom, umakao treći slanac u paštetu i pijuckao „Hell“…
Kakva ironija sudbine, uvijek sam mislio da će me moja aljkavost jednom koštati života, ali da će mi spasiti isti, takav scenarij nisam očekivao…
Osjećao sam se kao oni ljudi što zakasne na avion koji se potom sruši i nisam bio pretjerano sretan jer me plašila činjenica da bih sada, da sam imao novine za Strošince, gurao tratinčice odozdo….
Čvrsto odlučivši da nikom ne pričam o ovome jer bi mi teško ‘ko povjerov’o, stigoh u firmu.
Istovarao sam robu i pokušao više ne misliti o tome, kad mi iz jedne poveće hrpe novina ispadne nešto pred noge.
– Ej, gospodine Lavče, pa otkud Vi?! – obradovao sam se vidjevši Anđelinog plišanca.
„Skita po noći zbog igračke i onda je zaboravi u autu, pravo pravcato zaigrano dijete“, nasmijao sam se.
Devet je sati, granulo je sunce, Nela na poslu, Korana u školi, Vidan u vrtiću, baš ništa me nije sprječavalo da ideju „… mogao bih skočiti do Cerne maloj vratiti lutku, bit će joj drago…“ ne sprovedem u djelo.
I stvarno, za nekih po’ čuke stigoh u istu onu ulicu od noćas. Iako nisam vidio gdje je mala ušla, metodom eliminacije sam detektirao jedinu kuću na toj strani gdje je vidljivo netko stanovao, komšiluk je bio poprilično raseljen.
Izašao sam iz auta, u jednoj ruci netom kupljena Idila, u drugoj Gospodin Lavče, na licu osmijeh broj 4 (onaj za posebne prilike). Plan da samo ostavim igračku i čokoladu, ne odrukam Anđelu za sinoćnju avanturu i prođem nezapaženo, propao je u prvoj sekundi.
Znate one ljude koje je život toliko umorio da s tridesetak godina izgledaju kao da imaju duplo više? E, upravo tako je izgledala gospođa koja je pred kućom vješala veš.
Vidjevši da netko ide, ostavila je rublje i krenula prema kapiji.
– Izvolite, koga tre…
Krik koji je ta ženica ispustila kada je ugledala igračku u mojoj ruci ne bi mogao kvalitetno opisati ni Stephan King! Lica izobličenog od bola, srušila se na travu!
Reći da sam bio zbunjen, bila bi posve pogrešna tvrdnja jer sam se jednostavno ukočio od šoka!
Međutim, morao sam se brzo „otkočit“ jer je, na gospođin krik, iz kuće izletio muž, veoma krupan muž, koji je, ne postavljajući suvišna pitanje, krenuo ravno na mene.
Direkt koji mi je plasirao u nos oborio bi i omanjeg bika tako da sam smatrao uspjehom moje teturanje i hvatanje za ogradu.
– ŠTA SI MI NAPRAVIO ŽENI, MANIJAČE, GOVORI! – tres’o me je k’o šljive.
Konačno sam i ja dobio riječ. Možda bolje da nisam…
– Čekajte, nesporazum je! Ja sam samo došao Anđeli vratiti Gospodina Lavčeta…
Izraz njegovog lica nikad neću zaboraviti…
– Odakle znaš Anđelu!? – pitao me, ne puštajući moju jaknu iz ruku.
– Noća… Noćas sam je povezao, sre… Sreli smo se u centru – promucao sam.
Vidno se suzdržavao da mi ne otkine glavu! Lice mu je poprimilo vjerojatno najtužniju grimasu koju sam ikada vidio.
Kroz suze je viknuo:
– Slušaj, majmune, ne znam otkud si se stvorio i kakva je ovo bolesna šala, ali vidim li te još jednom, ugušit ću te k’o pile!!! Sad m’rš odavde!!!
Zgrabio mi je lava iz ruke, podigao suprugu i jecajući ušao u kuću.
Malo je tužnijih prizora od dvometraša koji plače…
Sad, koliko bih ja tamo zbunjeno stajao, brisao krv i pokušavao dokučiti što se to upravo odigralo, ne bih vam znao reći, ali vjerojatno bi potrajalo.
– Pssssssssst, momak…?
Susjeda od preko, skrivajući se iza kuće, rukom me je pozvala da dođem. Ima li danas kraja iznenađenjima…?
– Šta je bilo, sine, zašto te Tomo udario? On je miran i dobar dečko…
– Gospođo, ako je ovaj miran, kakvi su vam onda nemirni? – brišući krvavi nos, pokušao sam se našaliti.
U kratkim crtama sam joj prepričao sve od jutros.
Upijala je svaku riječ, a kraj priče je dočekala vidno uznemirena! Bez riječi je ušla u kuću i donijela fotografiju.
– Je l’ si ovu curicu povezao sinoć?
Klimnuo sam potvrdno….
Zatim je, drhtavim rukama, otvorila stare novine…
A tamo ista Anđelina slika i dva datuma
16. 07. 2011. – 31. 10. 2021.
Baka je pričala i plakala, čuo sam samo dijelove „…prije točno godinu dana…“,„… iz škole…“ „…pijani vozač…“, „…na mjestu…“, „…cijela Cerna je mjesecima tugovala…“.
Nisam ju više slušao.
Oteturao sam bez pozdrava, uletio u auto i zajecao.
Tko zna, da mi oči nisu bile pune suza, što od slomljenog nosa, što od tuge za maleckom, možda bih u Anđelinom dvorištu uspio vidjeti, pod orahom, prekriven lišćem, smotuljak novina.
Na njemu su pisale samo tri riječi;
crnim markerom sam još jutros napisao „Strošinci“…
Ispod, rukopisom kakav bi možda odgovarao nekoj simpatičnoj desetogodišnjakinji, pisalo je „sretan rođendan“.