PIŠE: Ante JUKIĆ
Nekad, dok sam bio stariji i ozbiljniji, i ja sam se silno radovao snijegu. Sad više i ne toliko, ali zanimljiv mi je kao svojevrsni fenomen s kojim isplivaju mnoga obilježja današnjeg društva. Poput, recimo, kreativnosti i originalnosti. Znamo ono, padne snijeg, a netko vrckast i duhovit poentira s dosjetkom o iznenađenoj Zimskoj službi. Tko bi se samo toga sjetio?
Uz kreativnost neizbježno idu nezadovoljstvo, kritiziranje, a često i pljuvanje. Iako bi valjda svima trebalo biti jasno, kako ni najažurnija i najspremnija zimska služba ne može u trenu očistiti sve ceste kad snijeg neprestano pada, možeš mu samo staviti soli na rep. No, to smo mi, nitko ne radi svoj posao kako treba. Osim, naravno, nas samih. Još samo kad bi uhvatili vremena, pa malo počistili i ispred svoje kuće. I snijeg također. Neću ni spominjati one koji po ovakvom vremenu baš moraju poći tamo gdje su zamisliti, iako im nije hitno. Ne bi me čudilo da takvi baš priželjkuju nevolje, samo kako bi mogli ispoljiti sve svoje frustracije.
Ja volim to bijelo čudo, jer je sjajna tema za početak razgovora kad sretneš nekoga s kim bi trebao prozboriti koju riječ, a ne znaš kako bi krenuo. Ovih dana izbor je velik, toliki da je stvarno teško izabrati.
„Bome, ovaj se ne šali.“
„I, što ti kažeš na ovo?“
„Bome, zahladilo.“
„Neka ga, vrijeme mu je. Kad će, ako ne sad?“
„Bolje sad, nego tamo kad već proljeće dođe.“
„Dobro je, malo će boleštine ubiti.“
„Nije snijeg problem, samo da ne bude poledice.“
Ovdje moram pohvaliti medije, pa i meteorologe, zato što odmjerenim i trezvenim izvještavanjem, bez ikakvih znakova senzacionalizma, ne doprinose stvaranju histerije i panike. A posebno što ne koriste pojmove poput ‘drama’, ‘mećava’, ‘kolaps’, ‘armagedon’ za pojavu koja je svojstvena dijelu godine u kojem se nalazimo. Naravno, bravo i za sve nas obične smrtnike, koji stoički sve ovo podnosimo i nismo postali mekušci koji od svega prave problem i stalno se stavljaju u ulogu nekakve žrtve i patnika. Ni sad, ni kad je u pitanju još jedno čudo – ljetne vrućine.
Ovo su dani kad eksponencijalno raste prodaje lopata. Logično, jer one služe samo i isključivo za uklanjanje snijega, tko normalan bi ih inače imao u kući? To je još jedna sjajna stvar u ovoj priči, neće nikome škoditi malo lopatanja. Dobro je i za dušu i za tijelo. Ja vam to obožavam, mogao bih satima sjediti uz prozor i gledati ljude s lopatama u akciji. Posebno susjeda ispred moje kuće, dobra duša kakva već jesam, nikad mu to ne bih mogao zamjeriti.
Drago mi je vidjeti i kako ljudi imaju sjajno pamćenje, pa će bez zadrške konstatirati kako ovo još nikad nismo doživjeli. Slažem se, ove godine još nismo. Ne sumnjam ni da ćemo, ponovi li se ovo za godinu-dvije, opet čuti kako se tako nešto ne pamti. Kažem ja, trebalo bi malo te povijesne podatke i činjenice dovesti u red, ne mogu oni samo tako prkositi ovom današnjem društvu, kojem je sve što malo izlazi iz okvira uobičajenog nikad viđeno.
I da, naravno, kako bi sve ovo prošlo bez doze patetike i priča koje tope srca? Dok s jedne strane slušamo ismijavanje i pljuvanje po Zimskoj službi, s druge imamo priče koje vozače ralica prikazuju kao superjunake koji svijet spašavaju od kataklizme. Apsurdno, da ne govorim koliko smiješno kad obje verzije dolaze od istih ljudi i medija. Danas te hvale i idealiziraju, sutra ismijavaju i razapinju.
Ne volim niti jednu krajnost, no ako već moram birati, ‘ajmo ih radije onda pohvaliti. Ali, bez pretjerivanja i nepotrebne patetike. Mislim, pa ljudi samo rade svoj posao. A, iskreno, i nije im baš toliko teško. Sjediš u toplom kamionu i vozaš se okolo u idiličnoj atmosferi, definitivno ima i gorih stvari u životu. Tko bi, uostalom, trebao uklanjati snijeg s ulica, ako ne Zimska služba? Neće valjda spasioci s Banje?
Ili možda novinari?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.