✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Nekad se pitam gdje žive svi ti strašni ljudi s društvenih mreža.
Dovoljno je otvoriti komentare ispod bilo koje teme i brzo počinje poznati repertoar: „krezubi“, „krkani“, „opančari“, „brđani“. Ako je tema politička, još ćemo brže stići do ustaša, komunista, leftarda, fašista i ostalih etiketa kojima se više ne opisuje nečije mišljenje nego osoba.
A onda počinje natjecanje.
Tko će biti duhovitiji, otrovniji, bezobrazniji. Jedan komentar dobije deset lajkova, drugi mora biti još žešći. Netko odgovori, netko treći se uključi i nakon dvadesetak komentara više nitko ne zna o čemu je bio tekst ispod kojeg je rasprava počela.
U maloj sredini stvari postanu još zanimljivije. Od politike se stigne do toga tko je gdje radio, čiji je muž što napravio, tko se razveo, tko pije i što je nečija majka rekla prije petnaest godina.
Tema je nestala.
Ostali su ljudi koji se međusobno vrijeđaju.
A onda izađemo na ulicu i sretnemo neke od tih istih ljudi.
U susretu su sasvim pristojni, pozdrave nas, pitaju kako smo i uredno čekaju svoj red u pekari. Teško je zamisliti da bi nam prišli i rekli: „Ti si krezubi idiot.“
I najvjerojatnije to nikada ne bi učinili.
Pa gdje je onda pravi čovjek; na ulici ili iza ekrana?
Vjerojatno na oba mjesta.
Jedan dio odgovora krije se u online disinhibicijskom efektu; sklonosti da se iza ekrana ponašamo slobodnije, impulzivnije i manje suzdržano nego u neposrednom kontaktu. Digitalna komunikacija uklanja dio društvenih kočnica koje inače utječu na naše ponašanje.
Kada nekome nešto kažemo u lice, pred nama je njegova reakcija. Primijetimo da se trgnuo, čujemo promjenu u glasu ili osjetimo neugodnu tišinu nakon ružne riječi. Tu su i pogledi ljudi oko nas, a sugovornik nam može istoga trenutka odgovoriti.
Iza ekrana velik dio toga nestaje.
Čovjek s druge strane postane profilna fotografija, nadimak i nekoliko rečenica. Ubrzo više nije Marko, Ivana ili susjed s trećeg kata, nego „ljevičar“, „desničar“, „uhljeb“, „seljak“, „tifusar“, „antifa“.
Kada čovjeka pretvorimo u etiketu, lakše ga je gađati.
Neslaganje bi trebalo i obrazložiti. Ako napišemo „Ne slažem se s tobom“, slijedi ono teže; objasniti zašto, navesti argumente i barem pokušati razumjeti što je druga strana zapravo rekla.
Umjesto toga napišemo: „Glup si“, „Nemaš pojma“ ili „Ti si idiot.“
A na društvenim mrežama takvu razmjenu rijetko pratimo samo nas dvoje. Tu je i publika.
Gledaju nas naši.
Netko napiše zajedljiv komentar i dobije pedeset lajkova. Drugi odgovori još brutalnije i dobije sedamdeset.
U razgovoru uživo nakon takve bi rečenice vjerojatno nastala neugodna tišina.
Na internetu ista rečenica može izazvati salvu oduševljenja.
Lajkovi, nasmijani emotikoni, komentari: „Bravo!“, „Svaka čast!“, „To, majstore!“
Upravo se to opisuje kao fenomen publike. Kada nas istomišljenici nagrađuju lajkovima, smijehom i odobravanjem, komentar postaje i poruka vlastitoj grupi.
Odobravanje nas može povući još korak dalje. Imamo svoju publiku, svoje „obožavatelje“, pa poruke postaju sve žešće i ekstremnije.
„Ja sam jedan od vas.“
„Ja sam na pravoj strani.“
„Vidite kako sam mu dobro rekao.“
Ono što je počelo kao neslaganje oko jedne konkretne teme pretvara se u borbu identiteta.
Ostaje pitanje:
Moramo li baš prostačiti?
Svjetonazor može objasniti zašto se ne slažemo oko politike, povijesti, odgoja djece, cijepljenja, migracija ili bilo čega drugoga.
Ne objašnjava zašto čovjeka s kojim se ne slažemo moramo poniziti.
Možemo biti lijevo ili desno, konzervativni ili liberalni, vjernici ili ateisti, a da drugoj strani ne oduzmemo ljudsko dostojanstvo.
Tu se krije najveća razlika između razgovora na ulici i onoga iza ekrana.
Na ulici ispred sebe vidimo čovjeka.
Isti taj čovjek na ekranu postaje etiketa.
Tada mu možemo napisati ono što mu nikada ne bismo rekli gledajući ga u oči.