PIŠE: Ante JUKIĆ
Često znam čuti rasprave o najvećem kršćanskom blagdanu. Je li to Božić ili Uskrs, pitaju se vjernici, iako dileme zapravo ne bi trebalo biti. Milijarde i milijarde ljudi su se rodile kroz povijest, to nije ništa posebno i nadnaravno, Uskrsnuće je ono što odvaja ovo i onozemaljsko, pravo čudo u očima ljudskim. I zato je Uskrs vrhunac kršćanstva, od njega nema većeg. Zato se Uskrs i slavi od najranijih dana kršćanstva, dok se tradicija obilježavanja Božića razvila kasnije. Logično, jer kad se rodio u Betlehemu, Isus je za većinu tadašnjih ljudi bio tek jedno obično dijete. Tek nakon njegovog uskrsnuća od mrtvih i Božić je dobio svoj puni smisao. Ljudi su shvatili, kako je ono malo dijete u jaslicama Bog, koji će smrću na križu i uskrsnućem otkupiti njihove grijehe.
Što se to, zaista, zbilo tog jutra prije 2000 godina? Zašto je Uskrs možda i najveći misterij u povijesti čovječanstva? I što je, u konačnosti, toliko posebno u tom Isusu iz Nazareta, da je njegovo ime najspominjanije ikad? Toliki je trag ostavio, čak je i vrijeme podijelio na ono prije i poslije sebe.
Za neke, on je tek jedan u nizu proroka, čijih je 15 minuta slave završilo u trenutku kad je ispustio dušu na križu. I cijela priča oko njega vrlo bi brzo otišla u povijest, da učenici nisu odnijeli tijelo iz groba i proširili priču o tobožnjem uskrsnuću. To je ono u što Židovi vjeruju i danas.
Ima i onih koji smatraju kako Isus zapravo i nije umro na križu, kako je preživio razapinjanje i u takvom teškom stanju položen u grob. Nakon što se oporavio i došao k sebi, po njima, Isus je jednostavno išetao iz groba i ponovno se pokazao svojim učenicima. Ni ovdje nema uskrsnuća, radi se tek o svojevrsnom medicinskom fenomenu.
Većina povjesničara, neovisno o svom religijskom opredjeljenju, slaže se u jednom. Isus Krist je povijesna ličnost, koja je zadnje sate života provela onako kako je zapisano u evanđeljima. Mučen je, razapet na križu i položen u grob, u kojem ga treći dan – nije bilo. Grob je bio prazan! Svatko to tumači na svoj način, kršćani čvrsto vjeruju kako je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako je pobijedio smrt. A to može samo Bog. Onaj isti mali Bog rođen u Betlehemu. Božić.
Rijetki su imali priliku i blagoslov s Kristom dijeliti zemaljsku svakodnevicu. Mi danas možemo slušati i čitati svjedočanstva drugih, tražiti Ga u svom životu. I tako doći do odgovora i svoje istine o onome što se dogodilo tog jutra. To će uvijek ostati u sferi osobnog, nemjerljivog i nedokazivog. Ipak, jedna je stvar znakovita. Mi možemo biti zaslijepljeni i zavedeni, jer nemamo iskustvo iz prve ruke, no postoje oni koji su Krista slijedili u stopu, koji su bili i u Getsemanskom vrtu, i na Kalvariji i u grobu. Oni su bili neposredni svjedoci i njihov se život u potpunosti promijenio nakon te nedjelje. Bojažljivi, nesigurni i sumnjičavi ljudi koji su za Kristova života imali bezbroj pitanja, odjednom više nisu imali nikakvih dvojbi.
Oni bi prvi, da je sve bila laž, spustili glavu i vratili se u anonimnost, bježeći od izrugivanja zato što su bili toliko naivni. Ne treba zaboraviti, u to vrijeme nije bilo nikakve nagrade ako ste širili radosnu vijest, nikakvih privilegija. Štoviše, takvo opredjeljenje donosilo je kaznu, često i smrt. Ima li većeg dokaza o veličini tog jutra, od činjenice kako su svi Kristovi apostoli naposljetku položili svoj život za njega? Isti oni apostoli, koji su se ponekad bojali i vlastite sjene, bili su spremni podnijeti iste muke kao i njihov Učitelj. Može li to učiniti izigrani i prevareni čovjek?
Konačno, kako objasniti to, da čovjek koji je progonio i osuđivao Isusove učenike, preko noći postane jedan od njih? Nikakve koristi i nikakvog zemaljskog razloga nije imao za to, jer njegov život prije obraćenja imao je sve što čovjek može poželjeti. Sve, osim Boga. Osim uskrsnulog Krista koji ga je oborio s nogu u svakom smislu riječi. I nakon tog susreta, gorljivi progonitelj kršćana, postade jedan od najvećih propovjednika i navjestitelja radosne vijesti o Uskrsu.
Puno je tu, zaista, fascinantnih priča i sudbina, koje ‘vrište’ o praznom grobu i tom jutru. I sve upućuju na isto. Nije to bajka, nije to bilo obično jutro. Dogodilo se nešto čudesno i nadnaravno. Da nije tako, vrlo brzo bi cijela priča otišla u zaborav. Za nekoliko dana više nitko ne bi ni govorio o njoj, doživjela bi istu sudbinu kao i sve druge laži i prevare. A Uskrs je još uvijek tu, već 2000 godina, poseban kao i prvog dana. Nitko ga nije uspio pobijediti i maknuti u stranu, nitko nikad ni neće. Prazan grob jasno poručuje – Božić je uskrsnuo!
Blagoslovljen Uskrs svima!