Jedne svibanjske srijede prije točno 107 godina skupina entuzijasta u svratištu hotela Slavonija oživjela je ideju o osnivanju nogometnog kluba u Vinkovcima. Bilo je to 7. svibnja 1919. godine, kažu povijesni izvori u kojima stoji i to da su glavni utemeljitelji Građanskog športskog kluba Cibalia bili Slavko Janković i Mišo Zambeli. A na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran dr. Đuro Topalović. To su počeci organiziranog igranja nogometa u najstarijem europskom gradu u kojemu se srebrnim priborom objedovalo dok još New York nije imao ni kanalizaciju…
Prvu utakmicu Cibalia je odigrala protiv ŽŠK-a, izgubila je 2:3, a na prvo slavlje dečki u ljubičastim dresovima i bijelim gaćicama čekali su do ogleda protiv Mitrovice koju su pobijedili 12:0.
Po svršetku 2. svjetskog rata u Vinkovcima je fuzijom nekoliko klubova koji su u međuvremenu osnovani nastao Dinamo i pod tim imenom klub s Bosuta djelovao je sve do 5. listopada 1990. godine kada je vraćeno ime Cibalia. Prvu utakmicu pod novim/starim imenom Cibalia je odigrala na beogradskoj Karaburmi gdje ju je OFK Beograd porazio 7:0, a u beogradskom Žurnalu sljedećega jutra vrištao je naslov ”Po jedan gol za svako slovo novog imena”…
Cibalia je danas, neovisno o svemu, kultni nogometni klub čiju je povijest teško sintetizirati na nekoliko novinskih kartica. Negdašnji vinkovački Dinamo imao je specifičnu težinu i u bivšoj državi u kojoj je dosegnuo prvoligašku razinu. Vinkovci su se, tek kao podsjetnik, smjestili na prvoligašku nogometnu mapu 1982. godine. Jedan je to od najblistavijih trenutaka u stogodišnjoj vinkovačkoj nogometnoj povijesti. U godinama koje su (u)slijedile Dinamo je u toj jugo-ligi bio netko i nešto, klub pred kojim su klecala koljena i najvećima. I koji je velike nerijetko i bacao na koljena. Crvenu zvezdu, primjerice, usred Beograda pred 20.000 njezinih navijača Davor Čop je zaledio pobjedonosnim pogotkom u 89. minuti utakmice odigrane 4. rujna 1986. godine.
Piše se i pamti i nastup u finalu Kupa Hrvatske 1999. godine, a na spomen tog maksimirskog ogleda protiv Osijeka u Vinkovcima još uvijek traže ”šećera i vode” doživljavajući tih 1:2 velikom sportskom nepravdom u kojoj su prste imale ”neke više sile i jedan novigradski ribar”.
Izniman uspjeh za pamćenje zabilježen je i u natjecateljskoj sezoni 2009/10. kada je u svlačionici okupljena momčad sastavljena od igrača iz Vinkovaca i nekoliko okolnih sela koja je dva kola prije bila u igri za prvaka Hrvatske. Cibalia je na kraju završila kao treća.
Cibaliju je tada vodio Stanko Mršić, trenerski rekorder ovih prostora koji je većinu od svojih 500-injak prvoligaških HNL utakmica proveo na vinkovačkoj klupi. Na kojoj su sjedila i mnoga ugledna imena i prezimena iz nogometnog svijeta, uzgred i trojica kasnijih hrvatskih izbornika.
Dražan Jerković u Vinkovcima je ostavio neizbrisiv pečat, bio je trener i sportski direktor, Otto Barić potkraj 70-ih postavio je temelje prvoligaškog Dinama, a Igor Štimac 2006. godine imao je uspješnu misiju spašavanja Cibalijinog prvoligaškog predznaka. Martin Novoselac i Ivo Šušak također su dio svog trenerskog puta gradili uz bosutske obale, kao i osebujni Ivan Đalma Marković, trener poliglot koji je govorio četiri svjetska jezika. Karizmatični Tonko Vukušić priča je za sebe, dvaput je s vinkovačkim klubom ulazio u Prvu ligu; premijerno 1982. godine, potom i desetljeće i pol kasnije kada je Cibaliju ekspresno vratio među prvoligaše nakon ispadanja iz Prve HNL.
Spomen svakako zaslužuje i HNL ikona Mile Petković, trener-džentlmen u svojevremenom SN izboru i prvi Cibalijin strateg u neovisnoj Hrvatskoj. Oni stariji pamte i Gustava Lechnera, Osječanina koji je u Vinkovcima ostavio neizbrisiv trag. Bilo je tu još sjajnih trenera i doista je teško, zapravo nemoguće, ne biti nepravedan pa nekoga važnoga ne smetnuti s uma…
Istovjetan problem pojavljuje se i u priči oko igrača koji su obilježili povijest stogodišnje vinkovačke dame. Kao prva kopačka u povijesti VK-nogometa figurira Sulejman Halilović, neponovljivi dribler iz Odžaka od čijih su se lažnjaka ljuljale tribine, a pomoćni suci mijenjali strane.
Ivica Šesto, pak, po mnogima je najbolji igrač kojega su Vinkovci ikada iznjedrili; dešnjak na lijevom krilu, paker i strijelac, markantan, visok preko 190, ”bilo ga je lijepo gledati i kad samo stoji na terenu”, govorio je za Šeleta Tonko Vukušić. Iza njih dvojice još je čitava plejada igrača koji su nešto značili u hrvatskim, europskim, pa i svjetskim okvirima.
Na spomen svestranog napadača Stjepana Kurcinjaka starijim generacijama iz usta ispadaju bomboni. Koliko su značajni akteri bili Jure Mravunac i Dragutin Fegeli dovoljno govori podatak o tome da je po istaknutom tandemu naziv dobila omladinska škola vinkovačkog kluba čiji je dres nosio i Davor Čop, u sezoni 1985/86. najbolji strijelac Prve jugo-lige.
U vinkovačkom Dinamu igrala su i dvojica osvajača svjetskog juniorskog zlata iz Čilea 1987. godine, Igor Štimac i Nikola Jerkan. Početkom 90-ih VK-mrežu čuvao je član brončane generacije Vatrenih Marijan Mrmić, a sredinom 80-ih i aktualni izbornik Zlatko Dalić koji je, doduše, napravio mnogo bolju trenersku nego nimalo zanemarivu igračku karijeru.
U Vinkovcima je put prema europskoj orbiti započeo je Pero Bručić, kasnija zvijezda šampionskog zagrebačkog Dinama i bečkog Rapida (uočavate poveznicu s Dionom Drenom Beljom, neprijepornim asom današnjice?) Među Olympiakosovim navijačima obožavani Martin Novoselac također se etablirao u Vinkovcima, gradu koji je dao A reprezentativca Ivana Bošnjaka, jedinog Vinkovčanina s nastupima na Svjetskom prvenstvu (Njemačka, 2006.), člana Dinama i Hajduka te u sezoni 2005/2006. najboljeg HNL strijelca.
Pokojni Mladen Bartolović – koji je između ostalog također igrao za Dinamo i Hajduk, ali i za BiH reprezentaciju – nije bio rođeni Vinkovčanin, ali kao da jest. Tko može, pa i smije, zaboraviti Stjepana Bogdana, njegovih 500 i nešto nastupa za Dinamo (i onaj legendarni klizeći start ”do lančića” na Mitra Mrkelu, tada Zvezdinu zvijezdu u usponu) ili samozatajnog, ali nezaboravnog kapetana, Nevresa Zahirovića (također nas je prerano napustio), koji se prvi pojavio na premijernom Cibalijinom okupljanju ratne 1992. godine…?
Sve u svemu, vinkovačka nogometna priča prebogata je, a Vinkovci izvan svake sumnje imaju biti pravo ponosni na svojih prvih 107 nogometnih godina. Aktualnim okolnostima unatoč.
