PIŠE: Ante JUKIĆ
Pokušat ću maksimalno maknuti u stranu rat i patetiku, reći ću samo jedno; da nam je netko tad rekao kako ćemo se za 30 godina svađati oko stadiona, to bi baš apsurdno zvučalo. Toliko.
A sad o Vukovaru 1991. Klubu. Nikad nisam gajio nekakve prevelike emocije prema njemu, animozitet pogotovo. Onako, drago ti je kad pobijedi, spavaš noćima kad izgubi. Kao vjerojatno i svima, Vukovar ’91 bio mi je nešto draži od ove aktualne verzije, što je i logično. Nešto je do nostalgije, a sigurno ni ne pomaže to što u njihovim redovima nećeš danas naići na previše momaka s Mitnica, Sajmišta ili Trpinjske ceste. Nisam, eto, ljubitelj njihove aktualne politike.
No, bilo bi pomalo licemjerno takvu politiku spočitavati samo Vukovarcima. Nogomet danas manje-više svugdje počiva na istim principima. Ako želiš biti uspješan, moraš imati ‘perja’ i moraš dovoditi igrače. Ili netko stvarno misli da Vukovar može igrati najviši rang s Vukovarcima? Pa čak i većinom Hrvatima? Možda kasnije, ako klub dođe na tu razinu, pa bude imao omladinski pogon koji će izbacivati domaće igrače i sredstva za dovođenje stranaca kvalitetnijih od ovih koja dolaze u posljednje vrijeme.
Isto vrijedi i za Cibaliju. Ni kod nas baš ne vrvi igračima s Lapovaca i Kanovaca, iz Zagrebačkog i Radićevog bloka. ‘Ajde, u Vinkovcima igraju uglavnom Hrvati, pa ljepše izgleda, ali to je ipak više posljedica stanja u kojem se klub trenutno nalazi. Nesređenog stanja, pat pozicije. Ako Cibalia konačno riješi pitanje vlasništva i danas-sutra vrati se u Prvu ligu i ona će biti osuđena na dovođenje igrača. A tu onda sve ovisi o tome koliko možeš izdvojiti. Hoćeš li taj stranac biti naš, iz neke afričke, azijske ili europske države. Evo, upravo je i u nebeskoplavu svlačionicu sletio jedan što nije baš plavi, tako da treba biti malo oprezniji prije bacanja pogleda preko plota. A posebno strelica. Otrovnih pogotovo.
Naravno, politika Vukovara 1991 ne bi bila toliki predmet zanimanja Vinkovčana da nije tog njihovog stadiona. Ovaj aktualni je takav kakav jest. Svi vidimo kako to nije ne za elitni, nego ni za puno niže rangove. No, tu se opet vraćamo na kriterije i objektivno sagledanje činjenica. Tko to uopće u Hrvatskoj nekome može predbacivati pitanje stadiona? Možda Rijeka i dragi nam prijatelji iz Osijeka, jer oni jedini imaju svoje stadione koje su sami izgradili.
Svi ostali manje-više su podstanari u objektima koji su im dani. Glupo je, recimo, prozivati Lokomotivu što ne igra na svom stadionu, iako je de facto Maksimir jednako njihov kao što je i Dinamov. Isto tako, nije Cibalia danas bolje posložen klub od Vukovara 1991 zato što ima neusporedivo bolji stadion. Da su uvjeti odraz aktualnog stanja u klubu, ne bi oni ništa bolji bili u Vinkovcima, u odnosu na one u Vukovaru.
Ali, na stranu i sve to. Pustimo sad Vukovar 1991 i što tko o njemu misli. Meni, recimo, puno toga oko njih visi u zraku. Nisam siguran je li to jedan, kako se kaže, zdravi projekt ili nečija kratkoročna ambicija, no nebitno je što ja mislim. I tu dolazimo do pitanja – zašto bih se ja ili bilo koji drugi Vinkovčanin trebao time opterećivati? Stadion smo im ponudili pod određenim uvjetima, oni nisu pristali, i to je sasvim legitimno.
Svatko svojim putem, (ne)prijatelji kao što smo i bili. Tu bi priča o Vukovaru 1991 u Vinkovcima trebala završiti. Otkud ta opterećenost dijela naših sugrađana vukovarskim klubom, to mi zaista nije jasno. Ako stvarno propadnu, sebi su propali. Ako postignu nešto, sebi su postigli. Ne vidim čemu bi mi uopće trebali o njima toliko pričati. Voljeti ih ne moraš, imaš ih pravo i ne voljeti, ali ovo konstantno bavljenje njima je baš besmisleno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.