PIŠE: Ante JUKIĆ
Znate ono, kad dijete napravi glupost, ali ne želi priznati, nego uporno pokušava objasniti kako je to zapravo dobro. Pa onda, kad ostane bez ikakvih argumenata, skrušeno promrmlja kako je, bubam, i Đuro sudjelovao u tom nestašluku. Ili kad kaže da nije jeo pekmez, a zamusan do laktova i ušiju k’o ja kad ja nakon što tijekom vožnje biciklom po Krnjašu naletim na dud. Kao, ubrat ću jedan-dva, a na kraju zaboravim gdje sam uopće krenuo.
E, na to nestašno dijete podsjetili su me ovi naši domaći ‘crvendaći’, dok sam slušao njihove litanije tijekom obilježavanja najdražeg im praznika. Krenu s pričom o uzvišenoj i humanoj borbi, idealizmu, a kad im sugeriraš kako to i nije bilo baš tako, onda prebace lopticu i počnu vaditi ‘argumente’ koji nemaju veze s temom. Dva su mi posebno zanimljiva, toliko izlizana i korištena, da su već postali pravi klasici.
„A što bi trebali, možda slaviti 10.4.?“
„I Tuđman je bio antifašist.“
Što uopće reći na ovo s 10. travnja? Klasični spin i zamjena teza. Koliko znam, to nije državni praznik, niti itko inzistira na tome. Ali, eto, čim dovedeš u pitanje njihove praznike, ‘crvendaći’ zajapureno spominju nešto što uopće nije tema.
Prvi hrvatski predsjednik je još veći spin. Inače ga ‘crvendaći’ ne mogu vidjeti ni nacrtanog, no kad treba, onda je njihov. Dajte se više odlučite! Ako je taj vaš antifašizam tako dobar, a Tuđman je bio antifašist, onda bi ga trebali voljeti. Treba biti dosljedan. Ili je antifašizam loš, ili je Tuđman dobar. Ne možeš obožavati antifašizam, a mrziti Tuđmana.
Općenito mi je fascinantna ta opterećenost ‘crvendaća’ prvim hrvatskim predsjednikom, ali tome ću posvetiti jedan poseban tekst. Što se tiče ove proslave jučer, sve fotografije sam sačuvao i spremio na sigurno, a isto savjetujem i drugima. Dobro je imati tu ekipu na jednom mjestu, čisto za podsjetiti se kad dođu neki izborčići i tako to.
Kad bi ih bilo samo upola toliko i kad bi samo djelić jučerašnjeg entuzijazma pokazivali u nekim drugim prigodama, prilikom obilježavanja nekih drugih datuma, možda bih i mogao shvatiti ih ozbiljno. A svakako bi relevantniji bili i da dobar dio njih nije razdragano pjevao pjesme kojih se groze i koje drugima nabijaju na nos. Uostalom, kako uopće ozbiljno shvatiti tu grupu, kad je prvi među njima, antifašist svih antifašista, svojedobno govorio o zloglasnom logoru kako se ni najljući desničari ne bi usudili. A kako je tek pjevao, e to je tek priča. Ili barem otvarao usta, kako sam kaže.
Reklo bi se, kod nas ništa novo. U svijetu bukti Treći svjetski rat, a kod nas još uvijek nije završio Drugi. Ako pitate ‘crvendaće’, zašto i bi, dok penzija još uvijek sjeda…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.