PIŠE: Ante JUKIĆ
Reprezentativni prozor je pred vratima, što znači da HNL ide u drugi plan. S originalnih, svježih i ni slučajno zamornih rasprava o korporaciji, modelu, kmečavcima, VAR-u, Pajaču, Bebeku, Zebecu, Bjelici, Livaji, titulama, fritulama i ostalim temama s domaćih sve lošijih travnjaka, fokus se prebacuje na još zanimljivije debate o Modrićevim godinama, Perišićevom karakteru, Kovačićevoj odlučnosti, Livakovićevoj dominaciji kaznenim prostorom, Petkovićevoj borbenosti inače, a sad misterioznoj ozljedi s kojom malo može, malo ne može igrati…
Naravno, kad god je reprezentacija u akciji, iznova se otvara i natječaj za najprivlačnije radno mjesto u Hrvatskoj, kojemu streme milijuni onih koji su sigurni kako bi taj posao obavljali bolje od onoga koji to trenutno radi. Realno, tko i ne bi? Radiš par tjedana godišnje, plaća odlična, a nikakvo znanje nije potrebno. Dovoljno je samo da te tu i tamo malo pogleda sreća i to je to.
Zaista, naporno je i smiješno slušati sve te savjete, analize i prijedloge znanih i neznanih nogometnih gurua s kojima se Zlatko Dalić suočava na dnevnoj bazi, a pogotovo u vrijeme okupljanja i utakmica reprezentacije. To stvarno ponekad zna ići u krajnost. Postoji, opet, i druga krajnost, meni također iritantna. Štoviše, rekao bih da se radi o jednoj od većih gluposti koja kola svijetom društvenih mreža, a nije da je konkurencija mala po tom pitanju. To je ona teza po kojoj ne bi smio komentirati onoga tko je postigao nešto što ti nisi.
Nemaš pravo, dakle, raspravljati o Daliću i dovoditi u pitanje njegove poteze, ako nisi osvojio barem srebro i broncu na Svjetskim prvenstvima. Ili, naprimjer, ne smiješ uzimati Đokovića u usta, ako nemaš 25 osvojenih Grand Slamova. Stvarno? Mislim, ne bih ja imao ništa protiv donošenja ovakvog zakona, jer tad bi svijetom vladala spokojna tišina. Pravo bi to blaženo osvježenje bilo u usporedbi s ovom bukom i kaosom. No, onda bi isti kriteriji trebali vrijediti za sve osobe i sva zanimanja, a nisam baš primijetio da ljudi ne komentiraju, recimo, politiku i političare, iako se većina njih nikad nije bavila politikom. Dakle, ili šutimo, ili pričajmo o svima i analizirajmo sve.
S obzirom na to da je ovo prvo utopija, onda sve javne osobe moraju prihvatiti činjenicu da će njihov lik i djelo biti secirani uzduž i poprijeko. Objektivno i subjektivno, racionalno i iracionalno. Nije ni Zlatko Dalić iznimka. Treba uvijek naglasiti, radi se o najuspješnijem izborniku u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, koji sve i da hoće ne bi mogao izbrisati trag koji je ostavio, ali to ne znači kako se njegove odluke ne smiju propitkivati. I veći i uspješniji od njega suočavaju se s time. Ako se analizira Guardiolu, Mourinha, Kloppa, Ivicu Radoša ili Zorana Rubića, onda se može i Dalića. Dojam se kako se izbornik sve teže nosi s tim, kao da mu je to najteža utakmica, najzahtjevniji protivnik. Zahtjevniji od svih reprezentacija s kojima se njegovi izabranici susreću. Gledajući njegove medijske nastupe, čovjeku se čini kako bi u tom trenutku radije bio bilo gdje drugdje.
Čudno je da čovjek s toliko životnog i nogometnog iskustva još uvijek ne shvaća na kojim principima današnje društvo funkcionira, i da komentare na svoj račun toliko uzima k srcu. One negativne, naravno, s pozitivnima se nekako još uvijek dobro nosi. Analizirati i komentirati se može iz raznih pobuda. Netko to radi iz ljubavi, netko iz želje da dobro postane bolje, a netko iz zlobe i pakosti. Iako neki znaju kamuflirati osobne i ideološke nesimpatije prema izborniku, skrivajući se iza nogometnih ‘argumenata’, stvari su uglavnom jasne. Nije teško pročitati odakle vjetar puše. To, vjerujem, i sam Dalić zna. A s tom spoznajom ne bi mu trebalo biti toliko teško nastupati u medijima.
Princip je vrlo jednostavan. Konstruktivne kritike prihvatiš, vidiš možeš li ih iskoristiti i iz njih nešto naučiti. Napredovati kao trener. A one koje su izraz jala i antagonizma na osobnoj razini, zanemariš. Kulturno se nasmiješiš, pa i našališ ako imaš prigodu, i nastaviš dalje. Nije to toliko teško.