Dario Ćorić rođen je u Vinkovcima, ali već dugo živi u Zagrebu. Papiri kažu Zagrepčanin, ali srce mu nikad nije napustilo Slavoniju. Tamo gdje se mirisi dima, domaće masti i baranjske paprike stapaju u nešto što se ne kuha samo za želudac – nego i za dušu. I upravo ta duša ovih dana radi nešto veliko. Tiho, skromno, ali – duboko.
Bez velike najave, bez pompe, Dario je uzeo tri dana godišnjeg odmora. Na poslu nije rekao zašto, ni kolegama, ni šefu. Ide – kuhati čobanac.
Ali, ne bilo kakav čobanac. Nego pravi slavonski, 400 porcija koje će ove srijede, 18. lipnja, podijeliti korisnicima pučke kuhinje svetog Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu. Za ljude kojima tanjur tople hrane znači puno više od kalorija.
– Dugo mi se ta ideja motala po glavi. U meni se stvorio osjećaj da nešto moram napraviti, onako iz srca. I što drugo da Slavonac da nego čobanac? – kaže Dario, dok s osmijehom priprema popis namirnica i zbraja koliko će mu trebati kilograma luka, mesa i povrća.
Sve je počelo spontano. Njegova djeca – blizanci – nedavno su primili krizmu u toj župi. Kći Dora je volontirala u pučkoj kuhinji, sin Niko bio ministrant. Dario se sve češće zaticao kako razmišlja o tim ljudima kojima franjevci svakodnevno pružaju ruku bez da ih pitaju išta – osim žele li jesti.
I jednog dana, prolazeći autom, ugledao je franjevca. Stao je. Ispred crkve, bez puno filozofije, izgovorio je ideju koju je mjesecima nosio u sebi:
– Volio bih za vas skuhati čobanac. Onaj pravi.
U kuhinji pučke kuhinje dočekala ga je Željka, kuharica. Sve su dogovorili. Ništa iz kantine, ništa iz konzerve. Meso dolazi iz pouzdanih slavonskih ruku, paprika je nagrađivana baranjska, mast iz Vinkovaca šalje mama Marija.
– Zvala me: ‘Ima još moje masti, da pošaljem?’ Pa, naravno! – smije se Dario.
Mama šalje i paradajz, jer „rajčica“ se u njegovom vinkovačkom domu i dalje tako zove…
Recept? Isproban na teniskim druženjima s prijateljima, gdje bi „gulaš iz lonca“ postajao finale svakog rekreativnog meča.
– Luk ide prvi, bit će ga 30 kila. Meso? Većinom junetina, nešto divljači, tek mrvicu svinjetine. Tajna je u omjeru; više mesa nego svega. A gustoću daje juneći rep.
I onda dolazi ono njegovo:
– Senf, konjak, malo vina. I mineralna. Da se sve zaokruži.
Krčka se satima. Doda se povrće. Lovor. Paprika na kraju. U lonac ide ljubav, kroz kuhaču izlazi ponos.
Za ovu srijedu Dario je pripremio i posebne majice, osmislio logo. Sve u čast sv. Antuna. Iako se čobanac u pučkoj kuhinji ne kuha često – „možda jednom u nekoliko godina“ – ovaj će biti nešto više od obroka. Bit će gesta.
Njegova obitelj također će pomoći. Djeca će dijeliti porcije. I naučiti, iz prve ruke, da dobrota dolazi u malim stvarima – u tanjuru, u osmijehu, u vremenu koje se ne može kupiti.
Projekt je dobio ime: „Dar za san“. Jer, upravo to i jest – dar koji dolazi od čovjeka koji je ostao isti kao nekad, znamo se još iz školskih dana. I kada ga pogledaš dok miješa lonac, dok se para diže i smijeh čuje iz dvorišta, shvatiš; Dario možda nije promijenio svijet, ali će ove srijede nečiji dan biti topliji. Tanjur pun, srce mirno.
A nas, njegove prijatelje, sve to ni najmanje ne čudi. Jer, tko poznaje Darija, zna – on nikad nije prestao biti onaj isti dobar dečko iz gimnazijske klupe do naše…
