PIŠE: Ante JUKIĆ
Nedjeljom popodne volim pogledati nogomet, no ove prošle učinio sam iznimku. Prijatelj mi je predložio druženje uz najveći hrvatski derbi, a kad su prijatelji u pitanju, ponekad treba podnijeti i žrtvu. I onda, kao da mi već to nije bilo dovoljno, učinio sam drugu veliku pogrešku. Kad je prijatelj rekao da će na utakmici biti više prekida zbog bakljade nego udaraca na gol, ničim izazvan izrazio sam uvjerenje da neće biti tako. Još sam, glup kakav jesam, predložio i okladu.
Ni danas mi nije jasno što mi je prolazilo glavom u tom trenutku i zašto sam došao na tu suludu ideju. Valjda zato što sam par sati ranije gledao Rudeš i Jarun, i vidio zanimljiv nogomet s dosta prilika.
„Ako mogu drugoligaši, pa valjda onda i naši najbolji klubovi mogu“, pomislio sam i olako predložio okladu. A ulog je bio ogroman, nije to bila zafrkancija. Tko izgubi, mora sat vremena gledati zasjedanje Sabora kad bude izglasavanje povjerenja Vladi. Kojem točno, Šoli, Kalemberu ili nekom trećem, nije ni bitno. I tako sam, eto, u utorak popodne gledao u ekran odrađujući kaznu.
Svi znamo za Murphyjev zakon, ako ga već i sami nismo iskusili na svojoj koži. Stari dobri Edward ponovno se našalio sa mnom, tako da se tih mojih kažnjeničkih sat vremena potrefilo s nastupima tri mušketirke, koje su nesebično podijelile svoju mudrost s pukom. Slobodno ih mogu nazvati drugaricama, neće se one sigurno naljutiti zbog toga. Dapače.
Prva je pozornicu okupirala jedna otočanka. Ne znam joj točno ime, ali poznata mi je faca. Mislim da je načelnica nekog mjesta na Braču, nemojte me hvatati za riječ. Uglavnom, dotična je jezikom koji neodoljivo podsjeća na hrvatski pročitala patetični i populistički govor u kojem je jeftino iskoristila žrtve dobro nam poznate tragedije s trajektom. Onako, baš jeftino i neoriginalno, a sve s tolikom dozom prepotencije da ti baš bude neugodno gledati. Eto, nju brinu žrtve i ona je jedina empatična, dok su svi koji se ne slažu s njom bešćutni.
Nakon drugarice s Brača, na scenu je stupila imenjakinja one iz Starog zavjeta što je zavela i ošišala Samsona. Ta je, ‘ajmo reći, malo veći politički kalibar od svoje prethodnice na pozornici, ali jednako nemaštovita i patetična. Ona se uhvatila bivšeg ministra zdravstva i onda ubacila priču o bolesnim i umirućim koji trpe zbog njega, predstavljajući se kao zaštitnica malog čovjeka u borbi s korumpiranim sustavom. Popljuvala je i poznati model 6+6 i razne druge povlastice koje političari imaju, ponovno u centar svog izlaganja stavivši bivšeg ministra, iako on samo koristi nešto na što zakonski ima pravo.
Nije on taj zakon pisao, tako da su gospođine strelice otišle na krivu adresu. A treba li i spominjati kako je i ona sama dio tog bolesnog i korumpiranog sustava koji pljuje? Uza sve to, dotična je pokazala i zavidno neznanje u svom (pravnom) području, što baš ne priliči osobi koja nastupa s tolikom dozom bahatosti i prepotencije. A neke izraze koje ne priliče gospođama i zbog kojih bi se po nekim političarima drugog predznaka sasula paljba neću ni spominjati.
Kao tučeno slatko vrhnje na tortu, na kraju nas je svojim nastupom počastila supruga gradonačelnika najsportskijeg grada na svitu. Ni njezine dvije prethodnice ne skrivaju svoju pamet, no ova je to i službeno ovjerila, budući da je tako svojedobno nazvala stranku koju je osnovala sa suprugom. Slatka mala Marijana dala si je za pravo redom prozivati zastupnike imenom i prezimenom, jasno davši do znanja kakvima će ih smatrati ako se ne priklone njoj i njezinoj ekipi, a nije se libila ni očitati bukvicu njihovim glasačima.
Sve ona zna, pa tako i zna što su birači očekivali od pojedinih kandidata i stranaka na prethodnim parlamentarnim izborima, zna i tko je koga izdao i iznevjerio. Manje-više, svi su prevareni, osim, naravno, njezinih glasača, oni su dobili baš ono što su željeli i očekivali.
Posebno mi je zanimljivo što se prva dama Splita obrušila na manjine, iste one na kojima ona i njezini ideološki istomišljenici uglavnom parazitiraju i kojih su im puna usta. Da je na takav način o manjinama govorio netko suprotnog političkog i ideološkog predznaka, mogu zamisliti kakva bi reakcija bila, no njima je to očito dozvoljeno.
Isto tako, sve tri drugarice su inače žestoke feministice i borkinje za rodnu ravnopravnost, neprestano papagajski vrte one floskule o ugroženosti žena i nemogućnosti njihovog participiranja u politici, pa se čovjek nakon ovakvog njihovog nastupa može samo zapitati: „Kako bi to tek izgledalo da nisu ugrožene i da su više zastupljene?“.
Ne znam, zanimljiva je ta naša politička scena. S jedne strane imaš vlast takvu kakvu imaš, a s druge ovakve drugarice koje pretendiraju to postati, koje si utvaraju da su one to što ovaj narod treba. I nije neka ponuda, nije baš švedski stol. Možda to, opet, i nisu dvije, možda je to sve ista strana, a ona druga još uvijek ne postoji. Ili ju ne doživljavamo. Ipak, treba biti pošten. Kakvi god naši političari bili, mi barem možemo birati, dok oni jadni imaju samo nas.
Stvarno, opasan je taj nogomet, taj najveći hrvatski derbi. Čovjek se malo zaigra, ne razmišlja previše, i onda ga zaskoči ovakva kazna. „Što je meni ovo trebalo“, upitao bi se vjerojatno legendarni Željko na mom mjestu. A ja bih mu rekao: „Sam si kriv, nitko te nije tjerao“.
Uglavnom, ljudi, klađenje je zlo, ostavite se toga…