✍️ Mladen KEVO
Tog svibanjskog jutra u Slavoniji, u Vinkovcima, na kolodvoru obitelj dočekala je bivša, a sad i buduća sumještanka Mara. Upravo im je ona bila poslala pismo u Hercegovinu s obećanjem da mogu doći i da će se za početak, najviše koliko može, u prvom prihvatu i snalaženju u novoj sredini za njih zauzeti i postarati. I žena ih je dočekala, a da nije, oni bi se, valjda, osjećali prepušteni samo sebi. Održala je, međutim, riječ, nije ih iznevjerila! Taj prvi najvažniji korak protekao je dobro.
Bio je to prvi signal nove sredine i bio je obećavajući. Izgrlili su se i izljubili onom srdačnom iskrenošću, svojstvenom samo ljudima koji znaju da su ne samo potekli iz iste sredine nego će i u novoj dijeliti zajedničku sudbinu. Oni su svoji… Četverogodišnjak je začuđeno promatrao svu tu gužvu na kolodvoru. Toliko ljudi na jednom mjestu nikad, čak ni poslije velike mise s djedom za Ivandan, jednostavno nije vidio i sve mu je to bilo neobično, novo, zagonetno i zanimljivo, pomalo i zabavno; ta vreva, ta gužva.
To kretanje gomile ljudi u svim smjerovima i pravcima, ti glasovi, ta dovikivanja, onaj stari brkati Rom, koji je onima koji to žele i plate čistio cipele. Najviše od svega ipak ga se dojmio prometnik, u plavoj željezničkoj uniformi, s palicom i pištaljkom. Svojim dječjim umom shvatio je da je taj čovjek tu glavni; velika, za njega upravo ogromna, crna lokomotiva-parnjača i cijela kompozicija mogu krenuti tek kad im on, podignutom palicom i dugim piskom pištaljke, da znak za polazak. Za njega veliko otkriće!
Presjeli su na lokalni vlak i nakon pola sata bili su u svom novom životnom odredištu. Sve im je, dok su pažljivo, netremice, prikovanog pogleda gledali kroz prozor željezničkog vagona, ovdje bilo drukčije, nego u njihovom zavičaju. Ravnica, pa ravnica, pa opet ravnica… Ravna i beskrajna polja pa livade, pa šumarci, gusta stara hrastova šuma, rijeka pa iza nje opet polja. Nigdje nijedne planine, ni najmanjeg brdašca, nigdje nijednog kamena. Samo zemlja i to onako crna kakvu nisu vidjeli nikada prije u životu.
Njegovom ocu to nije bilo nepoznato, jer je služeći prvi dio vojske u Novom Sadu, vidio Vojvodinu, a na proputovanju prolazio je i Slavonijom. Ali za Majku, pogotovu za njega, to je bio jedan gotovo novootkriveni kontinent. Mara je sve već bila poduzela, tako da ih je na maloj trošnoj seoskoj željezničkoj stanici u njihovom novom obitavalištu, tipičnom velikom ušorenom ravničarskom selu, po broju stanovnika deset puta većem od mjesta njihova rođenja, već čekao kočijaš, sa šinskim seljačkim kolima.
Na njima je bilo natovareno ni metar ispiljenih drva. Preko njih poslagali su svu svoju imovinu. Nekoliko vunenih gunjeva, nešto posteljine i odjeće za djecu, par drvenih žlica, par posuda za hranu, jednu vreću u mlinu izmljevenog brašna, jednog svježe zaklanog i očišćenog brava te nešto suhog dimljenog mesa i slanog ovčjeg sira. S tom, malo je reći, skromnom imovinom, ali s velikom vjerom i snažnom nadom stigli su tog svibanjskog jutra u Slavoniju ravnu, u zemlju ratara, tamburice, snaša i bećara.
Šinskim kolima po blatnoj poljskoj leniji vozili su se uz prugu oko jedan kilometar izvan sela. Prolazili su pored polja u kojima je žito bilo još zeleno, ali već visoko i s razvijenim klasom, zatim pored beskrajnih njiva kukuruza! Susretali su seljanke i seljake. Svi su oni pozdravljali kočijaša Stipu, kojega su svi u mjestu dobro poznavali, ali su prolazeći pored kola usput znatiželjno zagledali i ove, očito pridošlice u njihovom mjestu. Trećinu stanovnika sela već su činili doseljenici iz Hercegovine, Bosne, Like i Dalmacije.
Ljudi koji su se, upravo poput ovih, doselili u potrazi za boljim životom, tako da mještanima ovaj prizor i ova obitelj nisu bili nikakva posebna novost. Pa ipak su ih, kao i sve došljake, svi znatiželjno zagledali! Nova komunistička vlast, naime, dijeljenjem napuštenih kuća ili besplatnih placeva za gradnju i okućnica poticala je preseljavanje iz siromašnih južnih krševitih dinarskih područja u Vojvodinu, Slavoniju i Baranju, popunjavajući time prostor koji je ostao protjerivanjem domaćih Nijemaca, folksdojčera.
Ali se na taj način i borila protiv niskog nataliteta, bijele kuge koja je bila prisutna u ovim južnim dijelovima Panonske nizine. Mjesto Privlaka spominje se već 1332. u jednom kanonskom zapisu Vizitacije župe. Poslije turskog odlaska selo je i u crkvenom pogledu bilo potpalo pod susjedno veće naselje. Kada je 1708. Vietri, generalni komesar za ove krajeve opisao stanje franjevačkih župa na ovom području, gradnju crkve u ovom selu nije bio preporučio, ali je ona, odlučnošću mještana – ipak podignuta.
Pri jednom posjetu godine 1729. biskup je zatekao u mjestu crkvu koja je bila posvećena Uzvišenju svetoga Križa i bila je drvena. U narednom biskupovom pohodu godine 1754. crkva je još bila drvena, ali je imala novu posvetu – svetom Martinu, zadržavši ju sve do današnjih dana. Prema narodnoj predaji (kojoj ne treba uvijek u svemu do kraja vjerovati), oko toga kojeg sveca zaštitnika mjesta odabrati štedljivi, pomalo i škrti mještani odabrali su nakon dugo vijećanja Svetog Martina…
S argumentima da je to za Kirvaj `optimalan datum` jer se onda gostima, servirajući im trpezu, svake godine može isto mirno reći: `od lanjskog kolinja u pušnici više nam nije puno ostalo, a novu svinjokolju planiramo za tri tjedna`… Prema sačuvanim kronikama 1789., u godini Francuske revolucije, vjernika je u ovom selu bilo 1460. Prva škola u selu otvorena je 1772. godine. Od 1886. kroz naselje prolazi i željeznička pruga. Samostalna općina mjesto je bilo od 1872., pa sve do prije šest godina.
No, vratimo se mi u sadašnjost, u Tisuću devet stotina šezdeset i treću godinu. Kočijaš je upravo bio pritegnuo dizgine i zaustavio kola ispred Lukinog stana, pod šumom, sasvim izvan sela. Bila je to trošna kućica u bijelo obojena, sa starim biber crijepom na krovu, s malom drvenom nadstrešnicom, nalazila se u hladu dvaju velikih rascvjetalih dudova. U dvorištu ih je dočekao pravi odbor za doček. Već prije Mara je razglasila među mještanima kako se doseljava još jedna nova obitelj.
Oni starosjedioci koji su se protivili doseljavanju s dozom podrugljivosti zvali su ih kuferaši! Unatoč tome tu je sad stajalo desetak muškaraca i žena sa zavežljajima hrane i svih mogućih potrepština. Našao se tu i jedan stari srp, jedna motika, jedna štihača i kanta za vodu. Solidarnosti, ime ti je mali čovjek. Za njih bilo je to jedno sasvim novo životno iskustvo. Nakon što su došli iz tolike daljine, potpuno nepoznati i koje ovi mještani nikad nisu ni vidjeli ni čuli, na dolasku u novu sredinu toliki broj ljudi da ih dočeka…
„Ta’ nemojte plakati, snašo, ta’ to vam je kod nas taki običaj, ništa se vi ne sekirajte, bit će vama lipo u našoj Slavoniji, ni’ko u njoj nikad nije umro od gladi, ima zemlje ovdi za sve dovoljno, ta’ neće nam biti nikome tisno i ta vaša lipa dica ovdi će lipo rasti i sve će biti dobro i kako treba“, njegovoj Majci je govorila jedna postarija Slavonka, prava domaća Šokica, prvo ju malo privivši na rame, iz svog cekera vadeći krofnu premazanu pekmezom, nudeći ju njenom sinu, koji ju je bez oklijevanja odmah počeo jesti.
I ta ukusna meka slavonska krofna dobrodošlice, s tim pekmezom koji se s’am od sebe topio u ustima, bila mu je to ona prva impresija Slavonije, koja će mu se duboko, duboko i zapravo zauvijek utisnuti u pamćenje. Slavonija: to je velika crna lokomotiva, Slavonija: to je prometnik s pištaljkom, Slavonija: to je gužva na kolodvoru, Slavonija: to je čistač cipela (to mu je i dalje bila najveća nepoznanica: zašto ti ljudi sami sebi ne očiste cipele, nego im to radi onaj čovjek i još mu za to plaćaju)…
Slavonija: to je zemlja bez brda i kamena, Slavonija: to je kočijaš Stipe, Slavonija: to su polja kukuruza i na kraju najvažnije: Slavonija: to je fina ukusna krofna s pekmezom kakvu je prvi put u svom životu probao! Dotad je znao samo za uštipke. U tom prvom susretu sa Slavonijom, a putovanja u nepoznato plašio se onoliko koliko se malo dijete može plašiti već i same riječi nepoznato, doživio je samo zanimljive i ugodne impresije. U njegovoj glavi sad je već vladala prava konfuzija.
Više ni s’am nije znao bi li trebao još ostati tužan ili mu je vrijeme početi mijenjati raspoloženje. U prvim dodirima s njom, Slavonija ih nije odbacila. Nije u njima gledala strance ni ovdje nepoželjne ljude, primila ih je ljubazno i prigrlila gotovo majčinski. Samo onaj koji je selio u daleke i za njega do tada potpuno nepoznate krajeve, može znati koliko je ovoj obitelji mogao značiti taj doček i koliko je spokoja u njemu probudila ta toliko ukusna pekmezom premazana krofna…