PIŠE: Mladen KEVO
Godina Tisuću devet stotina devedeset i šesta upravo bližila se k svom kraju. A poslije stoljeća i stoljeća proteklih te su godine konačno, bar na kratko, svi Hrvati, opet, bili iz iste priče. Oslobodilačke operacije „Bljesak“ i „Oluja“ ujedinile su ih! Bješe ono vrijeme od nekoliko dana prije blagdana kad su trgovi, ulice i izlozi već okićeni, kad se ništa drugo ne radi nego se čeka kad će Badnjak da bi se išlo na polnoćku, da bi se slavio Božić, da bi se objedovala purica s mlincima, pa Sveti Stjepan, Nova godina, Tri kralja…
Vrijeme je ono slavno i uznosito, Vrijeme je od Domjenaka! Ima ih na stotine, na tisuće, malih i velikih, raskošnih i manje raskošnih, ima ih čak i skromnih, ima ih bezbroj, ali se, zanimljivo, nitko ne žali da ih je previše. Među svima njima ima jedan, onaj poseban, onaj preuzvišeni, domjenak nad svim nacionalnim domjencima. Onaj vrhunac svih važnih prijama, mjesto sazviježđa silnica svih uljudbenih državotvornih stališa. Ima onaj jedan za kojim krajem svake godine zavlada sveopća nacionalna pomama.
Domjenak je to koji priređuje Vrhovnik u povodu Božića i kraja godine. Na tom se popisu treba naći, u tu računalnu evidenciju treba nekako uspjeti ući, tu pozivnicu treba dobiti, tamo se treba progurati. Tamo se mora biti! Jer svi su ostali hrvatski domjenci eto, tako, ali naći se u tom biranom društvu onih pet stotina odabranih, u onoj eliti elite, u onom cvijeću cvijeća jednog Naroda, tamo tko dođe, taj sam sebi pred ogledalom idućeg jutra, kad se od utisaka silnih malo pribere, povrati i oporavi može reći:
`Uspio sam u životu, jer sam bio tamo. Vrhovnik me osobno pozvao, znači i na mene se ozbiljno računa!` Ovo mu je bilo nešto kao posjet živom nacionalnom Muzeju voštanih figura, u komu su sabrani i zastupljeni svi važni protagonisti, svi živi eksponenti i eksponati vladajuće politike i nove političke klase, koja je već pokazivala otvorene znake jedne svemoćne, zatvorene, gotovo nedodirljive vladajuće kaste. Živo ga je zanimalo vidjeti politički i socijalni presjek nove nacionalne elite jednog Naroda, naroda svog.
Kako izgleda ta nova društvena krema ne u nekom eseju ili reportaži o tome; nego vidjeti ju uživo, na jednom mjestu svu sabranu i okupljenu, vidjeti sva ta gorda lica, vidjeti kako hodaju, kako se drže, kakvi su im maniri, kako se izražavaju i ophode između sebe, kako trepću očima, kako kišu, kako štucaju i stavljaju li ruku na usta kad ih uhvati kihanje, ili kad se od kanapea ili dobrog vina malo zagrcnu. Kakav im je govor, vokabular, zamuckuju li i gledaju li u oči sugovornika dok pričaju…
Muče li se s proširenim rečenicama, ponavljaju li prečesto ono na ovim prostorima neiskorjenjivo „mislim, mislim“ ili „a, a, da, a šta sam ono htio reći, a, da“, ili ono „ej, vidi, sutra se možemo odma’ oko tog naći, treba to odraditi odma’ i bez puno priče, bit će dobro i tebi i meni“, ili „e, Bog, pa otkud ti, rođo moj rođeni, e baš mi je drago da si tu, a ja, ma ja sam ti tu k’o kod kuće, kad ulazim, samo visoko dignem ispruženu desnu ruku i prolazim odma, ni ne pretražuju me ovi iz Prvog zdruga gardijskog“…
Ili: „jesi li čuo da je Onaj tamo od prekjučer u nemilosti Vrhovnikovoj, kažem ti sigurno, pada odmah iza Nove godine, nego miči se od njega, miči se da te netko s njim još ne vidi pa poslije imaš bolan belaja dok dokažeš da s njim nisi ništa šurovo, ej, pamet u glavu i budan mi budi“, ili ono „Ovaj ti je hotel na Jadranu još slobodan, ima nešto prognanika u njemu, ali nije to problem negdje ih gurnuti u nekakav smještaj, u dobrom je još stanju i dalo bi se to zavrnuti za sitniš, samo znaš tko to politički amenuje“.
Zanimalo ga je vidjeti drže li ruke u džepovima, kako su im kravate svezane, imaju li sjaja u očima ti ljudi, imaju li duha, imaju li širine i vlastitih vizija, imaju li svoj stav, imaju li kralježnicu, jesu li prirodni ili namješteni, izgledaju li živi ili ostavljaju dojam politički kloniranih lutaka? Sve ga je to zanimalo, sve je on to htio vidjeti, želio je steći jasan osobni dojam o stvarnom političkom i kreativnom potencijalu vladajuće elite nacije, a reprezentativnijeg uzorka od ovog domjenka i bolje prilike za to nije bilo.
Bio je tu i Uzoriti kardinal. Bilo je tu biskupa i veleposlanika, političara svih vrsta, saborskih zastupnika i ministara, ortaka i jataka, rodijaka i zemljaka, mladih generala i starih admirala, bojnika i bojovnika, fratara i benediktinki, župana i gradonačelnika, direktora i bankara, slikara i kipara, sveučilišnih profesora i priznatih liječnika, znanstvenika i akademika, stranačkih vođa i stranačkih aktivista, silne vlasti i oporbe tihe, slavnih branitelja i elitnih specijalaca, iseljenika i povratnika …
Bilo je tu: vojnika i veterana svih prošlih dobivenih i izgubljenih ratova, legionara i emigranata, ljudi iz Počasnog prvog blajburškog voda i onih s Križnog puta, i pripadnika Prvog partizanskog odreda. Bilo je tu bivših kosovaca i bivših hosovaca, bivših udbaša a sadašnjih szupovaca, konobara i ljudi iz osiguranja, bivših političkih zatvorenika i poneki budući, bilo je tu već podosta i onih „tko je jamio, jamio“ i tajkuna, vozača autobusa i pečenjara i buregdžija, novinara i glazbenika, sportaša i policijskih dužnosnika…
Bilo je tu: vatrogasaca i agenata, predstojnika i šefova kabineta i prpošnih mladih glasnogovornica, i ljudi koji su i poneki nečasni posao u ime Domovine morali odraditi, jer: rat je rat, rat nikom nije brat; sila zakon mijenja; nužda na sve tjera i zna se kako već idu sve te duboke misli, kojima se opravdati treba ono o čemu se uglavnom šuti i inače nerado i tajnovito govori. Bilo je tu hrabrih i časnih i samozatajnih ljudi, ali i onih s pozom, samodopadnih, napuhanih, oholih, umišljenih, arogantnih…
Bilo je tu: gužve i gaženja po nogama i naguravanja i agresivno laktaškog proguravanja u Vrhovnikovu blizinu. Bilo je tu i odora i visokih činova i odličja svih veleredova svih kraljeva i knezova i banova hrvatskih i tamnih frakova i svijetlih leptir mašni i skupih odijela i lakiranih cipela i zlatnih kopči na kravatama ukrašenih sitnim sjajnim brušenim kamenčićima i velikih pečatnih prstenova i rolexovih i drugih skupih satova. Bilo je tu onih ljudi za koje je bilo jasno da im je tu mjesto…
I onih osoba za koje se već na prvi pogled vidjelo da tu ne bi trebali pripadati. Bilo je tu mirisa i miomirisa, kicoša i šarmera, srebrnih naušnica i zlatnih narukvica i bisernih ogrlica i kićenih broševa i skupih parfema i pudera i produženih ustreptalih trepavica i lakiranih noktiju na dugim bijelim nježnim njegovanim ženskim prstima i skrivenih pogleda i otvorenih ponuda; bilo je tu i zadaha, ali i uzdaha na desetine ozbiljnih otmjenih gospođa, onih uvijek vjernih muževima svojim i onih baš uvijek i ne…
Bilo je tu: mladih prelijepih dama sa svečanim haljinama i besprijekornom toaletom. Bilo je tu barmena i švedskih stolova, i plata, i kristala, i sjaja, i luksuza, i izobilja, i kićenosti, i blještavila, i bliceva, i lososa, i kavijara, i pršuta, i kulena, i guščje paštete, i kamera, i fotoaparata, i mikrofona, i odojka, i janjetine na žaru, i teletine ispod peke, i maslina, i očišćenih lješnjaka, i badema, i dobrih sireva, i još boljih vina, i finih kanapea, i biranih kolača, i punčeva, i likera, i frapea, i sladoleda, i hladnih, i toplih predjela svih vrsta…
Bilo je tu: štrukli što su se još pušile i finih mekih prhkih kroasana, i skupih konjaka, i koketno čipkastih ženskih crnih čarapa, i hladnog šampanjca koji se ljuljuškao u dugim kristalnim čašama, koje su pri nazdravljanju zvonko odjekivale. Bilo je tu svega što se moglo očekivati, bilo je tu i servilnosti, i trača, i zavisti, i jala, ali i ugleda, i nivoa, i dostojanstva, i uljuđenosti, samo jednu stvar ovdje nije uspio uočiti. Nijedan jedini iskreni osmijeh nije zamijetio! Sve je tu i svi su tu sa svima bili na nekoj kao distanci…
Svi su tu na sve druge nastojali gledati s neke kao umišljene osobne visine; svi su tu nastojali, svjesno ili nesvjesno, zapravo oponašati svog Domaćina. Bio je to Domjenak s velikim Vrhovnikom u glavnoj ulozi i s petsto ljudi, onih u svojim sredinama svemoćnih lokalnih Vrhovnika, koji su ga više ili manje uspješno nastojali imitirati i glumiti. I večeras, a i inače. I kad je tri puta sve to na miru obišao i prošao uzduž i poprijeko, kad je osjetio kako je stekao sasvim dovoljno dojmova za poslije na miru sklopiti mozaik…
Odluči on polako krenuti natrag u svoje Vinkovce. Došao, bio, vidio, čuo i gotovo… Tamo, u bivšoj Titovoj Vili, na Pantovčaku, u tim Predsjedničkim dvorima, na Božićnom domjenku kod Vrhovnika, tamo nije vidio ništa što nije očekivao da neće vidjeti. Samo mu je sad sve to bilo još jasnije. I slijedeće godine, u povodu Dana državnosti, s istog mjesta dobio je još jednu svečanu pozivnicu. I odazvao se još jednom. Više ga nisu zvali. U njegovom Putovanju – slijedile su godine u kojima će se naći na drugoj strani…
P. S. Drage moje `ustaše` vidim da ste mi se mnogo zajapurili oko kolumne o rukometašima. Vama koji prijetite: puno veće mudonje i političke siledžije pokušavali su prijetiti i slomiti me. Njihov je rezultat `nula bodova`. Bili su ortaci i najmoćniji ljudi Hrvatske. Eno ih, kako prezreni od svih, podupiru šankove u bircovima oko Središnjice ili su međunarodni šverceri slavonske hrastovine. A bez uvrede vi ste po kalibru za njih `kederi`. Polovina vas funkcionira kao čopori huligana društvenih mreža, a druga polovina su obrazovani i obiteljski ljudi, ali su doista zabrazdili. U 13 pasusa vašeg crnog idola spominjem prvi put tek u petom pasusu, a ukupno u svega šest rečenica?! Uzmite flomaster, zatamnite tih šest rečenica i na miru pročitajte ostalo. Vidjet ćete da je gola istina.