PIŠE: Ante JUKIĆ
Uvijek sam mislio kako je zahtjevno biti političar, kako je teško ispuniti sve što birači stavljaju pred tebe. Ipak, u posljednje vrijeme malo sam promijenio mišljenje. Kad slušam što Hrvati očekuju od političara, pomislim: „Pa i nije to toliko teško. I nemaju oni nekakve prevelike zahtjeve. Skromni su to ljudi“. Sve se, uglavnom, svodi na tri želje, tri su problema koja tište moje sunarodnjake. Nezaposlenost, niske plaće i odlazak mladih. Ako je to zaista problem, onda problema nema. To ja riješim k’o dlanom o dlan. Pitate se, kako? Problem nezaposlenosti riješio bih zapošljavanjem. Niskim plaćama doskočio bih povećanjem istih. A kad bih to napravio, treći problem riješio bi se sam od sebe. Eto, ništa lakše. Hvala na pažnji!
E sad, dežurni negativci i kritičari ne bi bili to što jesu, kad ne bi i u ovoj ideji tražili samo loše. Kažu oni, lako je nešto reći, ali kako to ostvariti? Moram priznati da mi nije jasno zašto se to sad odjednom od mene traži, zašto za mene vrijede drugačiji kriteriji? Drugi političari iznose popis želja i onoga što bi trebalo napraviti, ali bez konkretnog plana kako to učiniti, pa nisam vidio da imaju problema s time. A ja bih sad, eto, trebao objašnjavati. Ali, dobro, nije mi teško.
Dakle, zapošljavanje. Vrlo jednostavno. Ako u nekom uredu radi 20 ljudi, zašto onda ne bi mogao raditi još jedan? Ako u nekoj firmi imamo 10 radnika, što bi se promijenilo ako zaposlimo još dva? Ništa, nikakva dramatična promjena. A smanjili bismo nezaposlenost. I tako sve do posljednjeg čovjeka na zavodu. Ne samo da bi sve zaposlili, nego bi ljudi mogli i birati što će raditi. I što je najbolje, na ovu ideju sam posebno ponosan, pritom i birati plaću koju žele imati.
Ako u postojećim uredima, tvornicama i poduzećima ne bi bilo mjesta, država bi uvijek mogla otvoriti svoje. Pa država zato i služi. Na pamet mi pada, recimo, tvornica cipela u, šta ja znam, Vukovaru. Ili eventualno brodogradilište u, bubam sad, Puli ili Rijeci. Kad je o cipelama riječ, zabraniš uvoz, eliminiraš konkurenciju i svi lijepo moraju kupovati tvoje, kakve god da jesu. To jednostavno mora funkcionirati. U suprotnom, država uskače, upumpava novac i krpa rupe nastale ovakvim poslovanjem. Ali, kažem, to je više hipotetski, jer ja ne vidim kako ove ne može šljakati. Svi ekonomski principi ovdje su zadovoljeni. Za brodogradilišta vrijedi sličan princip. Radiš po niskoj cijeni, puno nižoj od realne, i tako dobivaš poslove. Svi rade, svi dobivaju plaće, svi sretni. A onda opet, ako se pojave kakve rupe, uskače država. Novac nije problem. Uvijek ga se može doštampati ako fali.
Naravno, dežurni negativci i kritičari opet će grintati, opet im nešto neće biti po volji. Te narušeni osnovni principi ekonomije i tržišta, te zaduživanje koje neminovno vodi u propast, te ovo, te ono… Što reći? Ovo je već razmaženost. Jeste tražili posao? Jeste. Jeste tražili veće plaće? Jeste. E, pa onda? Bez suvišnih pitanja, molim. Želje će vam biti ispunjene, što vas briga kako i na koji način? Ja vas uvjeravam da ćete biti zadovoljni. Sve će raditi, svi će imati lijepe plaće, bit će to država iz snova. Ako netko ima previše, a to ću ja procijeniti, oduzet ćemo mu taj višak i podijeliti narodu. Svi će moći kupiti stan ili kuću kao od šale, svi će ići na more, neće biti gladnih, nitko neće spavati na klupi i kopati po kontejnerima. Lijepo ćemo se družiti na klupama, svi ćemo biti kao jedno, neće se znati tko je Slavonac, tko Dalmatinac, a tko iz Zagreba. Čak će nam i nogomet i glazba biti bolji. Jednostavno, svi ćemo biti zadovoljni, svega ćemo imati, svi jednako. Tek ponekad, onako iz znatiželje, vozit ćemo par-nepar ili maknuti pojedine proizvode s polica, čisto da malo vidimo kako se živi u siromašnim državama. A možemo i dio sunarodnjaka malo poslati u inozemstvo, neka vide svijeta. Njemačke svakako, ali zašto ne i Australije, Kanade i Amerike?
Jasno, uvijek će se naći netko nezadovoljan, netko kome sve ovo neće biti po volji, ali i to se da riješiti. Takve ćemo eliminirati iz političkog i društvenog života, a ne bude li im to dosta, uvijek ih možemo smjestiti na neki otok i tamo ih zaposliti. Barem otoka imamo dovoljno. A one najupornije, koje ni to ne bude opametilo, eliminirat ćemo iz života doslovno. Znam, nije lijepo, ali, Bože moj, što se može. Tako je to. Nije demokracija za svakoga. Kad smo već kod Boga, i njega ćemo maknuti iz života. Neće u toj državi biti drugih bogova uz mene.
Ni ne sumnjam kako će dežurni kritičari i negativci opet nešto izvući. Pretpostavljam kako će sad reći da je ovakav model države jednostavno neodrživ, da je to balon koji jednom mora puknuti. Reći će i, siguran sam, kako ovakvim uređenjem ostavljamo veliki teret generacijama koje dolaze iza nas, da će sve ove naše dubioze njima doći na naplatu. Gledajte, ljudi, razjasnimo nešto. Ništa nije vječno. Pa što i ako ovo možda počiva na staklenim nogama, ako se jednom raspadne? Za što uopće danas postoji garancija? Mi ćemo uživati, a što će biti poslije, to nije naš problem. Nama smo najvažniji mi, a generacije koje dolaze neka se brinu za sebe.
Skroman sam čovjek, tako da neću tražiti neke prevelike zasluge i lovorike za ovaj briljantan plan koji će riješiti tri ključna problema današnje Hrvatske. Tek neke sitnice. Zadovoljile bi me rezidencije širom države, život u raskoši, sve pogodnosti ovog bolesnog kapitalističkog društva, ulice i trgovi s mojim imenom, eventualno doživotna predsjednička funkcija. Ako ikad umrem, volio bih spektakularni sprovod zbog kojeg će na ulicu izaći stotine tisuća ljudi. Milom ili silom. Isto tako, htio bih da njega dođu svi istaknuti svjetski političari i dužnosnici, jer to će biti dokaz kakav sam veliki čovjek i državnik bio. I ne pitaje me, molim vas, kako je to sad odjednom prisustvo političara na sprovodu mjerilo nečije veličine, kad te iste političare svakodnevno nazivamo korumpiranim i nesposobnim lopovima. Nemojmo sad cjepidlačiti u ovom svečanom trenutku.
Konačno, najveća želja mi je da narod i 40 godina nakon smrti na usnama nosi moje ime. Da se sa sjetom sjeća tih divnih vremena u kojima smo živjeli dok sam ja bio predsjednik. To će mi biti najveća nagrada.