Vijest o preranoj smrti Mladena Bartolovića duboko je potresla sve koji su ga poznavali i s njim dijelili nogometni put, ali i život izvan terena. Ostavio je dubok trag na nogometnom igralištu, još snažniji u srcima.
Jedan od onih koji su ga najbolje upoznali bio je Mile Petković, trener koji je Bartola vodio u dva navrata u Cibaliji te surađivao s njim u Zagrebu. O njemu je govorio bez patetike, ali s velikim poštovanjem:
– On je zaista, i to nije kurtoazija, bio ponajbolji i izuzetno karakteran momak. Milina je bilo s njim raditi. Kad je bio problem, nije se skrivao, nego bi rekao – ajmo radit. Imao sam čast i privilegij biti mu trener, tijekom zajedničkih zagrebačkih dana dogurao je do A reprezentacije BiH i bio je najbolji igrač lige u sezoni 2004/05. To puno govori o njemu kao igraču. A kao čovjek – besprijekoran. Ponavljam, čast mi je da sam mu bio trener.
Posebno emotivno govorio je Mario Lučić, kojem Bartol nije bio samo suigrač:
– Bili smo suigrači u Cibaliji, ali i prijatelji, braća, kumovi. Jedan drugome vjenčani kumovi. Njegovim sinovima Marku i Šimunu sam krsni kum, a Luki ću biti krizmeni. Iako je njegov odlazak bio izvjestan, do zadnjega sam se nadao čudu koje se nije dogodilo.
Bili smo zajedno u toj borbi. Ustrajno je molio Boga i siguran sam u jedno; smilovat će mu se i odvesti ga tamo gdje treba.
Mario Čutura, također blizak prijatelj i suigrač, istaknuo je njegovu nogometnu veličinu, ali još više ljudsku. Njegovom Luki je krsni kum…
– Vjerujem da će Luka nastaviti tamo gdje je Mladen stao, pa i napravit korak više od njega. Mogao bih Bartola usporediti s ponajvećim igračima; s loptom je znao i mogao sve, premalo je napravio što se tiče karijere, bio je puno bolji igrač od onoga što je ostvario. A kao čovjek… To je nešto neopisivo.
Posebno ga je dirnula Bartolova snaga duha:
– Koliko mi griješimo i psujemo, pa nas ne zakači zlo, a on je bio u vjeri, okrenut obitelji, obazriv prema prijateljima, Bogu. Otišao je prerano. Vidjeli smo se posljednji put jesenas na kadetskoj utakmici Cibalia – Rijeka. Situacija nije bila dobra, ali bio je pozitivan, kakav je uvijek i bio.
Ivan Maroslavac Bartola će pamtiti po osmijehu i jednostavnosti:
– Najviše ću ga pamtiti po osmijehu. I po tome koliko je bio jednostavan, a zapravo velik.
Prisjetio se i njegovog dolaska u Vinkovce.
– Kad je stigao iz Segeste krajem devedesetih, bio je tih i nenametljiv. Takav je ostao cijeli život. Najbolje ga opisuje ona rečenica; došao je tiho i ušao u legendu.
Posljednji susret Ici će zauvijek ostati urezan u pamćenje:
– Vidio sam ga prije desetak dana, kraj je već bio izvjestan. Poljubio sam ga, nije bio pri svijesti. Kad sam sjeo u auto, suze su same krenule. Njegov osmijeh nosit ću zauvijek.
Ivan Bošnjak, s kojim je činio ubojiti tandem i dijelio sobu u igračkim danima, teško je pronalazio riječi:
– Sve najbolje što se o nekome može reći – to je naš Bartol.
Iza Mladena Bartolovića ostaje velika praznina. U nogometu, u Vinkovcima, u srcima prijatelja. Ali, ostaje i uspomena na čovjeka koji je znao igrati, znao živjeti i znao biti – čovjek. Na posljednji počinak Mladen Bartolović bit će ispraćen ove srijede, 21. siječnja, u 12 sati na mjesnom groblju u Nuštru.