PIŠE: Mladen KEVO
`Mržnja nikada nije imala posljednju riječ.` Tu sam misao čuo od njega i poput skalpela urezala mi se u svijest. Izgovarao ju je i ponavljao ispraćajući nekoliko stotina hrvatskih branitelja i civila u tom našem toliko prkosnom Gradu na Bosutu. Zavjet koji je sam sebi bio zadao, da će osobno služiti obred posljednjeg ispraćaja za svakog poginulog branitelja – bio bi težak i pretežak za svakog drugog. Mladost prekinuta na njezinom vrhuncu, neutješni roditelji, djevojka koja se guši u suzama…
Supruga skamenjena od bola, mala djeca, prijatelji, suborci, iskopana raka… Jer, sve obetonirane, a prazne grobnice već početkom studenog 1991. na vinkovačkom su groblju bile popunjene… I Čovjek koji tješi i hrabri sve oko sebe. Nijedna Povijest Vinkovaca koja se ma i dotiče Pola stoljeća između 1973. i 2024. ne može ni početi ni završiti bez Njega i Njegove ne bih rekao Uloge, daleko je prikladnije reći Misije. Postoje Ljudi toliko Zaslužni da iza njih ne vidimo tko je taj tko bi ih i pokušao nadomjestiti.
On je bio Taj i Takav. Ravnica Postojanosti. Stijena Ljudskosti. Moralna Gromada. Kad je na uši i oči nas nekolicine prisutnih u Kriznom štabu, kroz jecaje, i to je valjda bilo jedini put da je netko tog Čovjeka čuo da jeca, kad je na telefon Đakovačkom i Srijemskom Biskupu, mons. Ćirilu Kosu 24.prosinca 1991. godine javio: `Biskupe, pogodili su nam i Veliku crkvu!` – bio je to Krik Vjere i Vapaj Nevjerice istovremeno. Mirno nam počivaj, Veliki čovječe… Jer, svoj si Grad, svoje Vinkovce, sačuvao od Dušmana i ostavio onima čiji jesu!
Zbogom Tadija!