PIŠE: Ante JUKIĆ
Bog se čovjeku kroz povijest obraćao na razne načine. Govorio mu je preko proroka, u snu, kao gorući grm, a za najozbiljnije poruke znao je angažirati i anđele. Isto tako, ljudi danas znaju reći kako su Boga spoznali u nekim naizgled običnim životnim situacijama, bližnjima i teško objašnjivim događajima.
Puno sam, zaista, toga čuo, no još nikad nisam čuo da je Bog nekoga nazvao na mobitel. Pogotovo ne u crkvi, za vrijeme svete mise. To bi stvarno bilo malo glupo. Zamislite, netko vam dođe u goste, a vi pričate s njim preko mobitela. Hm, pa dobro sad, nije to u današnjim vremenima baš toliko teško zamisliti, ali stvarno želim vjerovati kako još uvijek nismo došli do te točke.
Ipak, neki vjernici, oprezni i sumnjičavi kakvi već jesu, jednostavno se ne mogu od svog mobitela rastati niti za vrijeme svete mise, valjda očekujući Božji poziv. Toliko je to već postalo normalno, da se s nostalgijom sjećam onih vremena kad je zvonjava mobitela za vrijeme svete mise izazivala šok. I nevjericu, naravno.
Pa onda one dvije-tri sekunde opće nelagode i straha, provjeravanja je li to slučajno naš aparat, I na kraju olakšanje kad shvatiš da nije. Ili epska sramota ako ipak je. Još ako je melodija, onako, neprimjerena ambijentu u kojem se nalaziš, najradije bi propao u zemlju. Tad mi je to bilo baš iritantno, ali iz ove današnje perspektive više mi ne izgleda toliko strašno. Čovjek jednostavno zaboravio isključiti, što ćeš. Dogodi se.
Danas se to ne događa, danas je normalno ne isključiti mobitel za vrijeme svete mise. Onaj minimum pristojnosti postoji, zvuk se uglavnom isključi, ali sve ostalo je u funkciji. Čitaju se i pišu poruke, neprestano nešto provjerava, ako je neki ‘nevažniji’ dio svete mise, zna se čak i uputiti ili primiti poziv. I nema tu previše nekakvog srama i nelagode. Zapravo, često je neugodnije onima koji htjeli-ne htjeli sudjeluje u nečemu što ne žele, dok ono zbog čega su došli pada u drugi plan.
Nedavno sam se, tako, zatekao na svetoj misi u klupi pokraj dvije gospođe, po priči bih rekao prijateljice koje se dugo nisu vidjele. I baš se one obradovale jedna drugoj, pretresaju temu po temu, hvale se djecom, unucima i unukama. Pa onda jedna izvadi mobitel i pokazuje fotografije, druga, naravno, ne želi ostati dužna i prođe tako cijela sveta misa. Saznao ja sve i o djeci i o unucima, o snahama i zetovima pogotovo. Imena, zanimanja, hobije… Stvarno mi već postalo i neugodno, ali njima je to izgleda normalno.
0,6%. Znate li što je to? To je dio tjedna kojeg bi vjernik trebao u potpunosti posvetiti Bogu i sve drugo staviti sa strane, ako uzmemo da sveta misa traje sat vremena i da je uglavnom pohodi jednom tjedno. To je kap u moru vremena koje inače prospemo na razne gluposti, da se i ne okrenemo. E sad, ako vjernik ne može bar tih pola posto svog tjedna maknuti to multimedijalno božanstvo i okrenuti se Bogu, to je onda već ozbiljan razlog za preispitivanje o svojim životnim prioritetima i vrijednostima u koje se tako rado kunemo.
Ništa neće pobjeći, ni djeca, ni unuci, ni recepti, sve se to stigne. Naprimjer, nakon svete mise. I tu onda dolazimo do jednog apsurda. Mnogi se u crkvi ne gase, a čim sveta misa završi, glava u pod i brže bolje kući. Ili u trgovinu. Iako je baš to vrijeme kao stvoreno za druženja i razgovore. Uživo.
Stvarno bih volio kad ljudi ne bi uopće nosili mobitele na svetu misu. Ne zato što im je to netko zabranio, nego čisto zbog sebe, pa onda i drugih s kojima dijelimo taj uzvišeni trenutak. Ne znam, možda stvarno netko očekuje poziv odozgo na mobitel, ali takav doći neće, vjerujte. A dojam je kako bi Ga takvi, čak i da Gospodin nazove, stavili na – čekanje.