PIŠE: Ante JUKIĆ
Sad kad su prošla oba Božića i obje Nove godine, možemo malo o važnijim razlikama između katolika i pravoslavaca. Za početak, o tome zašto je uopće došlo do Velikog raskola i odvajanja zapadnih i istočnih kršćana. Jedna od točki razdora bio je Papa, točnije, njegov autoritet. Pravoslavci smatraju kako su svi vjernici (ljudi) jednako vrijedni i kako nitko u hijerarhiji ne može biti iznad drugih. E, sad. Svi ljudi zaista jesu jednako vrijedni, no nije to samo stav Pravoslavne Crkve, isto naučava i Katolička. Nije Papa samim svojim položajem bolji i veći od drugih, on je jedino u hijerarhiji prvi među jednakima.
Sad dolazimo do jednog paradoksa. Iako ima jasno postavljenu hijerarhiju s Papom na čelu, Katolička Crkva je univerzalna, ista u cijelom svijetu (odmah napomena, razlika između rimokatolika i grkokatolika je isključivo tradicijska). Katolik je katolik, jednako u Hrvatskoj, Italiji, Poljskoj, Brazilu ili na Filipinima.
S druge strane, tamo gdje nema Pape i gdje su svi jednaki, postoji mnoštvo nacionalnih Crkvi. Ruska, Srpska, Bugarska, Ukrajinska i ostale, po principu – svaka država zasebna Pravoslavna Crkva. Tako zajednica koja ne priznaje Papin autoritet praktički ima mnoštvo malih ‘Papa’. Naravno, postoji još razloga zbog kojih je došlo do Velikog raskola, no to nije tema ovog teksta.
Ovdje ćemo se pozabaviti nečim drugim, postaviti pitanje:
„Gdje je među tim svim Pravoslavnim Crkvama ona Hrvatska, zašto ne postoji?“
Pa, zapravo, Hrvatska pravoslavna Crkva postoji, ali je marginalizirana. Njezina uloga u vjerskom i društvenom životu današnje Hrvatske je minorna. No, nije uvijek bilo tako. Cijeli taj proces rastakanja započeo je nakon Drugog svjetskog rata, kad je komunistička vlast raspustila Hrvatsku i vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve. Hrvati pravoslavci u ratnom i poslijeratnom razdoblju proživljavali su sudbinu katolika. Po nekim podacima, tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika HPC, a većinom su ih pobili jugokomunisti. Nakon rata ubijeno je 70 svećenika HPC i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti.
Nakon Domovinskog rata bilo je nekoliko pokušaja obnove HPC, a ta tema aktualna je i danas. Međutim, nekakvih pomaka po tom pitanju nema, ova ideja nailazi na brojne otpore. Prije svih, od SPC, koja ima svojevrsnu koncesiju i ekskluzivna na pravoslavlje u Hrvatskoj, a i nekako je najbliža proračunu. Što je, onako, malo problematično, jer SPC nije samo vjerska zajednica. Poznata je njezina uloga u agresiji na našu zemlju početkom devedesetih, kao što je poznato da i danas iz nje dolaze ‘zanimljive’ poruke, koje nisu uvijek vjerske prirode.
Kad se govori o ovoj temi ne treba uopće ići previše u dubinu, pitanja koja se nameću stvar su elementarne logike.
Ne bi li u HRVATSKOJ temeljna zajednica za vjernike pravoslavne vjeroispovijesti trebala biti HRVATSKA pravoslavna Crkva?
Ako je u Rusiji dominantna Ruska pravoslavna Crkva, a u Srbiji Srpska, ne bi li to u Hrvatskoj trebala biti Hrvatska?
Zašto je SPC prisvojila pravoslavlje u našoj zemlji?
Zašto je SPC neprijateljski nastrojena prema ideji HPC? Ne bi li trebalo biti upravo suprotno, budući da se radi o njihovoj braći po vjeri?
Nije li znakovito da pojedinci i krugovi u našoj državi koji imaju averziju prema Katoličkoj Crkvi nisu blagonakloni ni prema ideji HPC, dok im istodobno SPC nije ni blizu toliko problematična?
Ukratko, trebalo bi to biti nešto sasvim normalno, no često izgleda kao oksimoron.
Zašto je danas u našoj državi teško biti Hrvat pravoslavac?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.