PIŠE: Ante JUKIĆ
Što može biti loše u pobjedi i slobodi, pa tko to ne voli? Sloboda je jedna od najvećih vrijednosti, a pobjedi težimo u svim sferama života. Na radnom mjestu, u sportu, politici, pa i u ratu. Međutim, nije ni svaka pobjeda – pobjeda, niti je svaka sloboda – sloboda. Postoje pirove pobjede, pobjede s okusom poraza, a postoji i sloboda koja je samo iluzija. Takva sloboda nije ništa drugo, nego paravan za novu okupaciju.
Kao i uvijek, dosta toga je u očima promatrača. Ono što je za nekoga sloboda, drugome je najgora noćna mora. Ono što će netko slaviti kao pobjedu, drugome će biti poraz. Sve se to može razumjeti, jer rat je specifično stanje koje svatko proživljava na svoj način. I nije onda čudno što ljudi iste stvari tumače na potpuno različito, ovisno o iskustvu koje su osjetili na svojoj koži.
No, problem nastaje kad se ignoriraju činjenice, jer tu ne bi trebalo biti mjesta subjektivnosti. A posebno je opasno kad to čine institucije, kad u tome sudjeluje službena država i političari na najvišim funkcijama. Ovih dana svjedočimo brojnim proslavama pobjede i oslobođenja od prije 80 godina. Nisu to nekakve zatvorene, privatne svečanosti, to su događaji najvišeg ranga. I onda malo slušaš i čitaš te ushićene govore i parole i ne možeš vjerovati. Ma, zapravo možeš, jer nije to ništa novo. To je priča koju slušamo konstantno.
Priča o pobjedi i oslobođenju, bez ijednog spomena mračne strane tog oslobođenja. Bez osvrta na razne vrste oslobođenja koje su pratile tu, kako kažu, povijesnu i veličanstvenu pobjedu. Oslobođenje o svojih najmilijih, oslobođenje od imovine, oslobođenje od slobode. Kako to samo paradoksalno zvuči, oslobođenje od slobode. Na kraju, tu je i oslobođenje od života. O kojemu puno toga mogu reći živući svjedoci toga vremena, ali i mnogobrojna stratišta u kojima su završili oni koji nisu imali sreću i mogućnost danas o tome govoriti. Pa onda umjesto njih, opet paradoksalno i apsurdno, govore ‘osloboditelji’. Imali smo priliku nedavno o tom oslobođenju slušati i na predsjedničkoj inauguraciji. To je zapravo suštinski problem.
Lako za nekakvog nevažnog novinarčića na jednako takvom portalu, nije bitno što on misli. Važno je što kažu činjenice, i ono čime se diče ‘osloboditelji’. I zato hvala onima koji se imaju potrebu pohvaliti, a i požaliti loše obavljenim poslom, kako je svojedobno zborio zastupnik u HRVATSKOM saboru. Glupo zvuči, ali stvarno im hvala. Jer, da nema takvih koji jednostavno ne mogu šutjeti, sve bi ostalo na onim manifestacijama i proslavama gdje nećete čuti ni ‘z’ od spomena zločina. Ovako ipak ostaje nada, da će se i onim najnaivnijima otvoriti oči, da će shvatiti kakvo se to oslobođenje slavi početkom svibnja.
Iako, ako netko dosad nije shvatio, bojim se da neće nikad. A sve je zapravo vrlo jednostavno, nije tu potrebno neko veliko znanje, dovoljno je samo zrno logike i zdravog razuma. Jedan odgovor tražim u svim tim govorima, ali nikad ga nisam dobio. I dok god mi netko na to pitanje ne odgovori, ovo oslobođenje i ovu pobjedu smatrat ću okupacijom. Dakle, ako smo već ’45. oslobođeni, čega smo se onda oslobađali ’91.? Kad u međuvremenu, je l’, nije bilo nikakve okupacije…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.