PIŠE: Ante JUKIĆ
Jedna od ‘najvrućih’ tema hrvatskog medijskog prostora posljednjih tjedana je glazba. Što’no bi se reklo, glazba puni medijske stupce, kao izvjesni pjevač hipodrom. Ruku na srce, nije ni čudo što nas ljude glazba toliko intrigira. Ona je umjetnost, zvonka radost, spaja ljude. Tko pjeva, zlo ne misli, a tako sluša pogotovo. Ukusi su različiti, svatko se pronalazi u nečemu, tako da je glazba jedno od rijetkih područja života u kojem se ne vode žučne rasprave. Možda u nekom drugom svijetu i u nekoj drugoj državi…
Za početak, pokoja crtica o dva, kako kažu, najveća glazbeno-scenska spektakla u Hrvatskoj i njihovim čudnim kriterijima. Neki dan je dodijeljen Porin za hit godine, no više o pobjedničkoj pjesmi i slavljeniku, pričalo se o pjesmi i autoru koje je ova nagrada zaobišla. Hit je teško definirati i egzaktno izmjeriti, dosta toga je u očima promatrača, u ovom slučaju žirija, tako da nam nema drugo, nego vjerovati njihovoj stručnosti i objektivnosti. Iako je generalni dojam kako je hit godine ipak bila jedna druga pjesma.
Nekoliko, pak, tjedana prije Porina, imali smo jedno drugo natjecanje s nešto jasnijim kriterijima. Ili je to tako barem trebalo biti. Na Dori, izboru pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu, gledatelji su jasno dali do znanja što im se najviše sviđa, ali to nije bilo ključno. Ponovno je odlučio žiri, i to ne naš, nego inozemni. Potpuno logično, ako mene pitate. Glupo bi bilo da o predstavniku Hrvatske odlučuju hrvatski gledatelji, puno je smislenije da umjesto njih to napravi žiri. I to ne hrvatski, nego strani. Ako ništa drugo, možemo reći da se na Porinu i Dori drže istog postulata, gledatelji i slušatelji su im nebitni. Eto, barem su dosljedni.
Kolika su taj Porin i Dora farsa, najbolje pokazuje ova aktualna tema, u kojoj je glavni lik upravo onaj koji je izvisio u izboru za hit godine. Kad vide ovu navalu na ulaznice, stranci se vjerojatno zapitaju: „Ako je ovoliko zanimanje za nekoga tko ne može nagradu osvojiti, koliko tek karata prodaju vaši najpopularniji pjevači?“. Pola milijuna ulaznica teško je danas u Hrvatskoj i podijeliti, taman i kad bi uz njih poklanjali iznos koji je trebalo izdvojiti za kupnju. To je samo još jedan dokaz kako Marko Perković nije samo pjevač, nego puno više od toga. On je simbol, crvena krpa (i to za crvene, baš apsurdno), indikator, detektor, polarizator. Ukratko, društveni fenomen. O njemu se može stvarno nadugo i naširoko, bit će on tema mnogih mojih nadolazećih tekstova, ovog puta zadržat ću se na koncertu.
Zaista mi nije jasno što bi bilo tko mogao imati protiv ovog koncerta, što god mislio o pjevaču i njegovoj glazbi. Ovo je lijepa prilika za sve. Tko želi i imao je sreće domoći se karte, sudjelovat će u nečemu što će pamtiti cijeli život. Onaj koga ne zanima, može se lijepo distancirati od svega i voditi svoj život onako kako želi. A svi, neovisno o glazbenim preferencijama, imaju mogućnost i profitirati. Stalno kukamo, ponajviše ovi koji grintaju zbog koncerta, kako nam je loše, vapimo za boljim životom i većim primanjima, a sad nekima ni ovo nije po volji.
Zamislite, gotovo cijeli jedan Zagreb ljudi na ulicama usred ljeta, kolike su to mogućnosti za ugostitelje i sve koji žive od ovakvih događaja? Neki aktivisti neće za cijelog života iz proračuna isisati koliko će ovaj koncert donijeti, a znamo kako su dotične ‘pijavice’ sposobne po tom pitanju. Dakle, svi koji ovo nikako ne mogu progutati, probajte se barem nakratko odmaknuti od svoje ogorčenosti i bijesa, i vidjet ćete kako ovaj koncert donosi puno toga dobroga.
Palo mi je sad nešto na pamet. Prva je subota u mjesecu, a ona sad već tradicionalno donosi molitvu na trgovima, i okupljanje grupacija kojima ta molitva smeta. Ti prosvjednici imaju pritužbe zbog uzurpiranja mjesta u središtu grada, s porukom kako bi molitelji trebali otići negdje dalje, tamo gdje nikome neće smetati. Pa, evo mog prijedloga. Neka se molitelji lijepo presele na hipodrom i problem riješen. Tamo neće smetati, pa će i ovi aktivisti biti zadovoljni. Kao što, je l’, vidimo iz primjera s koncertom.
Smiješno mi je iznova čitati i slušati uvijek iznova iste parole i ‘argumente’, kad je jasno o čemu se radi. Ne smetaju protivnicima molitve molitelji zato to im uzimaju mjesto, što su glasni ili ne znam što. Nisu im, zapravo, bitni oni osobno, nego ono što predstavljaju. A to je prije svega Katolička Crkva. Isto tako, ni protivnicima koncerta nisu problematični ni buka, ni gužva, pa ni Marko Perković osobno, nego ono što njegove pjesme znače onima koji ga slušaju. Vrlo jednostavno, radi se o ideološkim razlozima. Molitva i ovakvi koncerti dijelu naših sunarodnjaka bit će problem uvijek i svugdje. Jasno je odakle vjetar puše, kao što je jasno kako su protivnici molitve na trgovima i protivnici koncerta manje-više isti društveni krugovi.
Krugovi nikako ne mogu shvatiti osnovne principe demokracije, One koje, kakvog li apsurda, najčešće izlaze upravo iz njihovih usta. Znamo ono, pluralizam, sloboda mišljenja, pravo na izbor. E, pa upravo s tim pravom na izbor počinje i završava svaka priča oko ovog koncerta. Kad već nisu mogli odlučiti koja će ih pjesma predstavljati na Eurosongu, stanovnici Hrvatske imaju barem mogućnost slušati glazbu koju žele i kupiti kartu za koncert koji žele. Ili bi možda nekakvo ‘neovisno’ povjerenstvo i u ovom slučaju trebalo odlučiti umjesto njih?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.