PIŠE: Ante JUKIĆ
Postoje događaji i obljetnice na koje uzvanike ne treba pozivati, oni se naprosto natječu u tome tko će prvi doći i poslati, kako se to danas kaže, snažnu poruku. Na takve događaje dolaze i predsjednik i premijer i sva sila popratnog osoblja, tu se mora biti viđen. Ne možeš ih maknuti s govornice, koliko se raspričaju. S druge strane, postoje i događaji koje bi ova ekipa od gore nekako najradije voljela zaobići. Uglavnom to i čine, pa onda pošalju nekakve zamjenike, izaslanike i službene predstavnike, pravdajući se zatrpanim rasporedom. Zanimljivo je to, jer u svim tim događajima u prvom su planu ljudske žrtve. Ili bi to barem trebale biti…
Prije nekoliko dana svjedočili smo događaju iz ove prve kategorije. Naime, 22. travnja je obilježena 80. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca. Teško je pisati o zločinima i ljudskim žrtvama, jer svaka riječ može se krivo protumačiti. Kao relativiziranje ili, u još gorem slučaju, veličanje. Zato ću nastojati biti što konkretniji. Svaka žrtva zaslužuje poštovanje, gubitak svakog ljudskog života je tragedija. Nažalost, i u Jasenovcu su se dogodili zločini, mnogi ljudi su ubijeni. To nitko nikad nije osporio i doveo u pitanje. Međutim, to ne znači kako se neka druga pitanje ne bi trebala postavljati. Prvenstveno, koliko je ljudi (barem približno) ubijeno u Jasenovcu, i tko je sve te zločine počinio?
I jedna ljudska žrtva je previše, no baš zbog toga trebalo bi više prestati s licitacijama. Znamo koje su se brojke u početku spominjale, tolike, da su to kao laž morali priznati i oni koji inače nemaju nikakvih problema s laganjem. Onda se to ipak malo ‘srezalo’, ali i dalje je ostala brojka koja se s pravom može dovesti u pitanje. No, onoga tko to učini, odmah se proglašava revizionistom. Čemu takav strah od istine? Ovčara je, naprimjer, velika tragedija hrvatskog naroda, ali oko nje nema nepoznanica. Nitko nikad nije rekao kako je na Ovčari ubijeno i zakopano deset, pet ili tri tisuće ljudi. Ni 700, ni 500. Nema ‘pumpanja’ brojeva kako bi se pojačao dojam. Zna se točan broj žrtava, znaju se njihova imena, identificirani su njihovi ostaci. To su stvarni ljudi. Kod Jasenovca se, pak, kao žrtve navode i ljudi koji su poginuli na drugim mjestima, izmišljene osobe, a neke žrtve navedene su i više puta. Sve to stvara dojam, kako netko uporno ne želi saznati nam pravu istinu.
Ima jedna stvar koju ja nikako ne mogu shvatiti. Odmaknimo se sad nakratko od teme Jasenovca, i uključimo logiku. Kad se dogodi zločin, prirodno je kako će na rasvjetljavanju istine inzistirati žrtva, dok će počinitelj svim silama takve pokušaje kočiti. Tako je bilo dok je Hrvatska tražila pravdu za Ovčaru, tako je i danas dok još uvijek tražimo svoje poginule i nestale. Mi inzistiramo i potičemo, agresor opstruira. Meni bi logično bilo da upravo oni koji najviše osuđuju i groze se Jasenovca pokreću postupke, zahtijevaju iskapanja i traže pravu istinu. No, oni kao da to ne žele previše. U svakom slučaju ni blizu toliko kao što to želi počinitelj. Stvarno čudna situacija, slobodno bi to mogli nazvati jasenovačkim paradoksom. I nije jedini, jer zaista je puno toga oko ove teme što ponekad izgleda kao jedna velika satira.
Što reći, kad u zajedničkom nastupu u Jasenovcu vidiš profesionalne Srbe, Židove i antifašiste. Kažem profesionalne, jer ne bih htio u ovu priču uvoditi pojedine nacije i društvene skupine, nego one koji dobro žive od pripadnosti tim nacijama i skupinama. Srbi i Židovi, ako znamo kako je Srbija postupala sa Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata? Židovi i antifašisti, ako znamo kako su antifašisti postupali sa Židovima i njihovom imovinom? Ne znam, meni je to ponekad stvarno smiješno. Jedino donekle mogu razumjeti zajedništvo Srba i antifašista, jer njih ipak povezuje ‘ljubav’ prema Hrvatskoj.
Slušam jučer jednu saborsku zastupnicu, s koliko patetike govori o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu. Nemam ništa protiv, dapače, ali volio bih vidjeti barem upola takve odrješitosti i emocija kad priča o svom narodu. Ili barem državi u kojoj živi. To vjerojatno nikad nećemo doživjeti, ali zato smo doživjeli da ista ta zastupnica jednako patetično govori o zločinu nad Palestincima i staje u njihovu obranu. Dakle, danas si veći Židov od samih Židova, a sutra veći Palestinac od samih Palestinaca? Pitam se, zna li uopće dotična gospođa tko provodi taj zločin nad Palestincima? Ili su ustaše i za to odgovorne?
A što uopće reći za jednog od vodećih antifašista u Hrvatskoj i njegove svojedobne izjave o Jasenovcu? Da nešto slično kaže pojedinac kojeg se etiketira ‘desnim’, doživio bi medijski i društveni linč, tražila bi se njegova ‘glava’. Ali, ako ste uvaženi antifašist i humanist, i preko toga se prelazi. Kao i preko samo otvaranja usta na ustaške pjesme.
Eto, zbog ovakvih, i još malog milijuna sličnih situacija, ne mogu ovakve komemoracije shvatiti kao iskaz iskrene sućuti prema žrtvama, nego kao političke predstave s dubokom ideološkom pozadinom. Ako ti svaki svoj nastup moraš nekako završiti s bujajućim ustaštvom u današnjoj Hrvatskoj, očito je kako ti u prvom planu nisu žrtve, već ih samo prigodno koristiš u dnevno-političko-ideološke žrtve.
Još ću jednom ponoviti na kraju. U Jasenovcu su počinjeni zločini, činio ih je i režim NDH. Sad, 80 godina poslije, teško se može utvrditi broj i identitet žrtava, no može se barem pokušati doći do približnih podataka. Koliko je ljudi ubijeno, kojim su sve vojskama pripadale žrtve? Jer, za nekih su se iskapanja pronašle i uniforme koje se baš i ne uklapaju u ‘povijesnu istinu’. Dok se to ne dogodi, dok ‘oštećena strana’ ne pokaže jasnu ambiciju, ostat će taj dojam kako nije baš sve tako kao što nam govore. Uz nepobitne činjenice, i dalje ćemo imati djelić mita o Jasenovcu…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.