PIŠE: Ante JUKIĆ
Znamo kako to često ide s Hrvatima, pa i s nama Vinkovčanima…
Ako se ne radi, zašto se ne radi? Ako se radi ovo, zašto se ne radi ono? Ako se ono radi ovdje, zašto se ono ne radi tamo? Ako se ono radi tamo, zašto se radi tako, a ne onako? Ako se ono radi tamo onako, zašto se uopće radi? Sve je to, uostalom, bacanje prašine u oči naivnom narodu. Kruha i igara. Bolje da su otvorili tvornicu.
Ja bih dodao: „Samo da nije tvornica kruha, jer onda bi doslovno bilo kruha i igara“.
Stvarno ne bih htio biti kao dežurni kritičari, moralisti i sveznajući autoriteti, ovo je tek razmišljanje o jednoj konkretnoj stvari. Dakle, izgradnja igrališta pokraj tzv. Starog nebodera. Kojeg neki nazivaju i Veliki neboder. Tamo me svakodnevno posao nanese, pa mi je malo bliža tema od, recimo, igrališta u Maloj Bosni ili na Slaviji.
Izgradnja igrališta, generalno, uvijek je dobrodošla. Svi smo na djecu i mlade posebno osjetljivi, u njih se zaklinjemo, sve što se radi za njih ima smisla. To nije sporno. Međutim, moj je dojam kako se u posljednje vrijeme ipak malo pretjeruje. Kao da uopće nema procjena o tome je li nešto zaista neophodno na određenom mjestu, nego se pravi više reda radi. Eto, dobili smo novac iz nekakvih fondova, treba to sad na nešto potrošiti, a s dječjim igralištima ne možeš pogriješiti. To je uvijek dobar potez.
Ako je nečeg izgrađeno u našem gradu posljednjih godina, onda su to dječja igrališta. I ona za malu djecu, i ona za starije ‘klipane’, gdje prvenstveno mislim na nogometne terene i vježbališta s onim raznim šipkama i ostalim čudesima. Tko god se u Vinkovcima želi igrati ili baviti sportom, bio on malo, veliko ili odraslo dijete, ne može se požaliti. Opcija je puno, nikad više. Ponekad mi se i čini i previše. Jer dok igrališta niču, djece i mladih sve je manje. A ove živuće sport i ne zanima toliko.
Tu sad opet imamo ono…
E, kad smo mi bili mali, sve je krcato bilo. Nisi mogao doći na red. Nas puno i svi se bavili sportom, a igrališta malo. Danas sve obratno…
Dosta sad s patetikom, vratimo se na to igralište kod nebodera. Tu mi je malo problematična sama lokacija, okružena zgradama. Nije čak ni sporno samo igralište, nego vrsta. Tu je, uostalom, i dosad bilo igralište, travnato. Možda ga je trebalo samo malo urediti, to bi bilo prikladnije za ovu lokaciju. Takozvana moderna igrališta s umjetnim podlogama više mi pristaju otvorenim površinama izvan stambenih kompleksa. Šteta je, po meni, raskopavati travnjak na ovakvom mjestu, kad već okolo uglavnom dominira beton. Čini mi se kako zbog jedne šnicle ubijamo kravu. O popratnim efektima ovakvog igrališta ne bih, to ostavljam onima koji tu žive. Dakle, ako se mene pita, a ne pita – igralište da, ali travnato.
Eto, to je, ukratko, moje mišljenje, posve nebitno za ovu temu. Važnije je što o tome misle gradski oci, a najvažnije je mišljenje ljudi koji tu žive. Barem bi tako trebalo biti.
I još nešto na kraju. Stvarno mi nije jasno što se čeka s izrazom ‘pametna igrališta’…