Bratski tandemi nisu osobiti rariteti na prvoligaškim nogometnim terenima ovih prostora. Srednja i starija generacija poznavatelja nogometa s lakoćom će se prisjetiti braće Vujović (Zlatko i Zoran), Boban (Zvonimir i Dražen), Đurovski (Milko i Boško), Ameršek (Petar i Vilim), Bajović (Milorad i Miodrag), Dragičević (Emil i Hrvoje)… U HNL-u su egzistirala braća Mujčin (Edin i Zemir), Sharbini (Ahmad i Anas), Vitaić (Ante i Frane), Bošnjak (Petar i Stipe), Ferenčina (Roy i Damir), a danas su, primjerice, aktivni Marići, Mateo i Mirko.
No, dobro smo raskopali po nogometnim almanasima i stigli do podatka o tome da su braća Lušić jedinstvena po tome što su prvoligaški nogomet igrala njih trojica. U svjetskim okvirima poznat je bratski trio Ayew (Andre, Rahim i Jordan, bivši reprezentativci Gane), a braća Johnny, Jerry i Wilson Palacios bili su članovi reprezentacije Hondurasa koja je 2010. nastupila na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici.
Ali, na ovom govornom području nije zabilježen slučaj poput braće Lušić – Ivana, Nenada i Srećka! Svi su igrali ozbiljan nogomet, na prvoligaškoj razini. Najstariji među njima je Ivan (rođen 1949. godine), negda kapetan sarajevskog Željezničara koji je igrao i u njemačkom Augsburgu te zeničkom Čelikom. I to u onoj generaciji koja je 6. lipnja 1982. godine u Vinkovcima – u onoj glasovitoj utakmici u kojoj se vinkovački Dinamo probio u 1. jugo-ligu – prošla kao bosa po trnju. No, nije bio neposredni akter tog debakla jer je kolo prije toga u Kikindi ”upario” žute kartone.
Članovi te zlatne Dinamove generacije bili su Nenad (rođen 1954. godine) i Srećko (rođen 1959. godine). Nenad, znan i kao Zijo, prije vinkovačkog Dinama pet godina bio je i član zagrebačkog Dinama, kao i Srećko koji, doduše, nije upisao službeni nastup za Modre, no u povijest je upisano da je u dresu maksimirskog kluba najbolji igrač glasovite Kvarnerske rivijere!
Nenad i Srećko zaorali su baš duboke brazde u povijesti vinkovačkog nogometa. Malo je nedostajalo da s njima zajedno u Dinamovu dresu zaigra i Ivan. I to u sezoni 1982/83. Sve je praktički bilo dogovoreno, no trener Cico Vukušić nije bio oduševljen idejom o tri karizmatična brata u četiri zida iste svlačionice, pa je ”spustio rampu” Ivanovom dolasku u Vinkovce.
Nisu Lušići, dakle, nikada zaigrali zajedno u istoj momčadi, ali su jedinstveni po tome što su jedina trojica braće koja su dosegnula prvoligašku nogometnu razinu na ovim prostorima, a i šire.
Zajednički nazivnik bilo im je i to što su sva trojica bili igrači plemenitog kova, ”znali su lopte”. Svaki sa svojim užim specijalnostima; svjedoci toga vremena prisjećaju se da je Ivan griješio u predaji samo kad bi protivniku vraćao ”fair-play” loptu, iz usta im ispadaju bomboni dok govore o Nenadovom ”beckhamovskom” centaršutu, kao i o Srećkovom baratanju loptom, lucidnim i originalnim rješenjima svih mogućih rebusa na nogometnom igralištu.
Tko je bio od njih bio najbolji? Ne postoji metar koji to može izmjeriti. Pogotovo to nije u stanju gorepotpisani novinar koji prema dvojici od njih gaji neskrivene simpatije, pa je stoga subjektivan, a trećega nije uživo gledao. Ali je svjedočio lucidnim međusobnim verbalnim peckanjima dvojice braće:
– Mene je nakon utakmice boljela glava, a njega noge! – čuli smo od jednoga, da bi drugi jednako efektno replicirao:
– Mali je bio jako dobar, ali trebala su mu dvojica da mu po terenu nose boce s kisikom!
Inače, nogomet je igrao i najstariji brat Lušić, Blaž (rođen 1944. godine). No, za razliku od mlađe braće – tek amaterski.