PIŠE: Ante JUKIĆ
Teško je objektivno sagledati teme u kojima uvelike dominiraju emocije, a pogotovo kad su one nacionalnog predznaka. Ne može tu čovjek nikad biti do kraja objektivan, koliko god pokušavao. I zato ću maksimalno pokušati držati se činjenica.
Svijet bi bio puno ljepše mjesto za život, kad ne bi bilo ratova, sukoba, nasilja, vrijeđanja… No, nikad nije tako bilo, niti će tako ikad biti, što znači da moramo izvući najbolje iz ovog što imamo. Ovo što se dogodilo za vikend u Ceriću i lani u Trpinji sigurno izlazi iz okvira uobičajenog nogometnog ‘folklora’, ali bilo bi glupo reći kako je sve plod nacionalne netrpeljivosti. Da je tako, onda bi utakmice između dva hrvatska ili dva srpska kluba bile praznici za oči i uši, a znamo kako to nije uvijek slučaj.
Kad igraju najveći hrvatski rivali, slušamo o ubijanju, gaženju, visokim pećima i tko zna čemu sve ne. Dakle, nisu ni Hrvati uvijek kao jedan. Isto tako, ne ‘cveta ni cveće u njihovo preduzeće’ kad se susretnu beogradski blizanci, često to više liči na rat, nego na nogometnu utakmicu. Što znači kako ni sloga uvijek Srbe ne spašava. Uostalom, prije par godina je upravo Cerić bio poprište velikog sukoba dvaju hrvatskih navijačkih skupina, tako da nije ipak sve do nacije. Nešto je jednostavno do nogometa i tenzija koje on nosi sa sobom. U Trpinji, u Ceriću, a i u većini mjesta gdje se igra ‘Prva županijska’.
Ne volim generaliziranje, a ni vječno traženje krivnje u drugome. U svakom klubu, selu i narodu ima neodgovornih pojedinaca i svaka bi sredina trebala prvo počistiti svoje dvorište. A mislim i kako nije to baš kao što bi se moglo zaključiti iz ovih priopćenja. Prije 20-25 godina možda je bilo tako, ali danas uglavnom nije. Gostovanje u Trpinji neugodno je prije svega zbog onog ogromnog terena, zbog Gorana Banića, Ognjena Kneževića i drugih odličnih nogometaša, aktualnih i bivših.
Bude, naravno, ponekad i domaćinskog suđenja, bude i svakakvih povika i ikonografije u publici, no ne treba pretjerivati. Ni u Ceriću nije ugodno gostima, o kojim god se radilo. ‘Našim’ ili ‘njihovim’. Ni tamo se u publici ne mole litanije, napadači protivničkih momčadi se ne zaustavljaju lijepim riječima, nisu ni suci uvijek besprijekorni. Opet, uza sav taj popratni sadržaj, na terenu uglavnom sve ostane u granicama normalnog, što je i logično, jer svi igrači u konačnosti dijele iste sudbinu.
Rekao bih da ove situacije nekima dobro dođu kako bi si malo podignuli ugled u bliskom okruženju i dokazali svoje hrvatstvo/srpstvo. Ima tu dosta patetike, glume, a i licemjerja. Nemojmo se lagati, mnogi Srbi igraju u hrvatskim klubovima, igraju i Hrvati u srpskim. Klubovi surađuju na razne načine, a kad dođe stani-pani, kad bodovi život znače, nije problem ni naći zajednički jezik. Onda nije važno je li ‘nogomet’ ili ‘fudbal’. Dakle, malo manje licemjerja bi nam svima trebalo. Problemi, trzavice i razlike postoje, no ne treba ih praviti većima, nego što to doista jesu.
Volio bih kad bih ovdje mogao stati, kad bih mogao zaključiti kako svi imaju putra na glavi, kako trebaju priznati svoje greške, pružiti si ruke i krenuti dalje. Ali, uvijek postoji taj nesretni ‘ali’. Nije baš sve isto i ne može se baš sve staviti u isti koš. Inače izbjegavam koristiti Domovinski rat u svakodnevnim raspravama, jer smatram kako ga se često jeftino i patetično koristi, ali jednako tako ne volim ni banaliziranje i relativiziranje u smislu ‘bilo, prošlo, nitko nije nevin, završimo tu priču’. Postoji ta jedna velika razlika…
Cerić je bio okupiran i sravnjen sa zemljom, Cerićanci su protjerani iz svojih domova. Cerićanci su ubijani i mučeni, Cerićanci još uvijek traže svoje najmilije. Svakog ljeta, u Ceriću se održava i memorijalni turnir u spomen na poginule mještane i igrače Mladosti. To se ne može zaboraviti, a pogotovo to ne mogu ljudi koji su sve to proživjeli. I zato nisu sva skandiranja ista. Naglasit ću to sto puta, protiv sam svakog oblika vrijeđanja i nasilja, ali kad ti netko psuje majku u nekom hrvatskom selu, to se ne može usporediti s osjećajem koji izaziva spominjanje podruma, logora i Ovčare.
Ako mene pitate, ovaj rat priopćenjima je smiješan, to mi je baš djetinjasto. Kao nekakvo tužakanje, ‘vi ste ovo’, ‘jesmo, ali sjetite se što ste vi’, i tako unedogled. Publika na utakmicama svašta viče, ali ozbiljni ljudi, a mislim da se svi koje rade u Mladosti i Sinđeliću takvima smatraju, trebali bi se naći, sjesti za stol i riješiti stvar. Ne treba tu biti prevelike ljubavi, no nekakvi normalni odnosi trebali bi se uspostaviti. Ići će Cerićanci opet u Trpinju, dolazit će i oni u Cerić, bilo bi glupo i zamarajuće kad bi svaka sljedeća utakmica donosila ovu istu priču. Da ne spominjem kako u ligi ima još klubova iz sela s većinskim srpskim stanovništvom.
Na kraju, još bih nešto napomenuo. Mogu razumjeti sve; žališ se i na suđenje, i na skandiranje, uglavnom, kad izgubiš, sve ti smeta… I svi su isti po tom pitanju, budimo iskreni. Međutim, nešto ipak upada u oko. Sinđelić je u Savezu registriran kao NK, što je i logično, jer Trpinja je u Hrvatskoj, a u njoj je službeni izraz ‘nogomet’. Naravno da oni u svom okruženju pričaju svojim jezikom, tu nema ništa sporno, ali javni istupi su druga stvar. I zato je nejasno zašto se oni u svom priopćenju potpisuju s FK. A posebno mi je nejasno ovo spominjanje Veprova i lovačke udruge na kraju priopćenja. Možda sam ja to krivo shvatio, ali ovo je, u najmanju ruku, nespretno i nepotrebno. Siguran sam kako su i ljudi u Trpinji toga svjesni.
Na početku sam rekao kako ću se probati držati činjenica, pa evo još jedne za kraj. Iako to možda tako ne izgleda, Cerić i Trpinja nalaze se u istoj državi, u Hrvatskoj. Svi Cerićanci (ili barem velika većina njih) vole i prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu. Koliki je taj postotak u Trpinji, ne bih želio nagađati, no dojam je kako dio tamošnje i općenito populacije u selima s većinskim srpskim stanovništvom ovu državu još uvijek ne doživljava svojom. I vjerojatno nikad neće. To nije problem samo po sebi, sve dok se poštuju njezini zakoni. Na kraju krajeva, svi smo mi svakodnevno usmjereni jedni na druge, dijelimo iste probleme, surađujemo na razne načine, igramo i taj nogomet u zajedničkoj ligi. Onda bi valjda i trebali, jezikom tog sporta, malo stati na loptu i smiriti tenzije. Neke stvari uvijek će ostati, ali to ne znači kako se ne mogu postići barem nekakvi normalni odnosi na sportskoj razini.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.