✍️ Ante JUKIĆ
U ovom gradu u sve možeš dirati, samo u tri stvari ne – Cibaliju, tamburicu i Barutanu. Zato me svake godine u ovo doba muči dilema; praviti se da ništa ne vidim i ne čujem ili još jednom uputiti apel, prije svega roditeljima. Dugo sam razmišljao treba li mi ovaj tekst, znajući koliko neugodnosti može donijeti. Iako sam prvotno odlučio da neću, naposljetku sam se ipak predomislio, jer neke stvari jednostavno se moraju reći. Bez obzira na cijenu.
Dakle, silno sam zabrinut zbog onoga što će naša mladost slušati u nadolazećim danima. A sve pod krinkom nekakve izvornosti i tradicije. Već i sama imena izvođača puno toga govore. Sve neki bećari, lole i bekrije, nitko ozbiljan i pouzdan. Oni, pak, koji nisu veseli i neodgovorni, sami sebe nazivaju najboljim hrvatskim tamburašima, gazdama i dikama. Nimalo skromno i ponizno, ako mene pitate. I nipošto nešto bih našoj djeci želio pokazati kao primjer.
I onda, taman kad nekako progutaš ta čudna i opasna imena, dočeka te novi šok. Jedan pije da zaboravi i kocka da se umori, drugi troši novce koje je dado vridno zaradio, treći je obišao sve birtije i još se nije smirio. Taj isti kaže i nešto u smislu, ako nisi pio, kao da nisi ni bio. Njemu se, očito, sve svodi na alkohol. Ali, eto, ljudi ga nazivaju legendom, i njega i njegov bend. Kao i onog koji samo gleda i računa kad je sljedeći kirbaj. Sutra u Cernu, prekosutra u Rokovce, i ni to mu nije dosta. Još ga čeka i tulum, pa za kraj svatovi od tri dana. Radi li taj uopće nešto u životu, ili samo lumpuje?
Ima i onaj koji s pajdašima ide od Požege i Županje sve do Vukovara, i još maltretira ženu koja se taman počela moliti. Kakvu poruku šalju takvi stihovi? Ne znam za vas, ja tu vidim elemente obiteljskog nasilja. Ma, lako za ženu, ali on i pijetle budi kad se kući vraća. Ni jadne životinje zbog njega nemaju mira.
Ma, što me to uopće iznenađuje? Pa taj isti bećar u jednoj se pjesmi hvali kako je pijan, ali ne jako, pa je to onda valjda u redu. Sva sreća što nam taj nije postao predsjednikom, a nije puno falilo. E, to bi tek bila katastrofa. Zamislite kakva bi to bruka bila, da nam takvi ljudi vode državu? Što bi time poručili našoj djeci, kakve bi im vrijednosti propagirali?
Ne moram ni spominjati junake dične koji cijele noći piju, pa onda danju spavaju, kao ni one koji su proćerdali cijelu djedovinu. Što ćemo s muškarcima u već ozbiljnim godinama koji besciljno lutaju šorovima i sokacima, koji su ljubili svaku curu u selu? Pa se na kraju čude što je snaša otišla za gospodina punih džepova. Ne, eto, za tebe je trebala otići, koji se još i hvališ kako nemaš ništa u džepu. Nije ta snaša luda, ne može se cijeli život živjeti od te tvoje tambure.
Što reći? Uludo potrošena mladost, pa sad još uvijek ni posla, ni obitelji, ni ikakvog smisla u životu. I sve ovo, naravno, uz nezaobilaznu rakiju, koje su svima puni podrumi. Ne znam, dragi čitatelji, što vi mislite, ali sve više se pitam treba li naše mlade uopće pustiti u grad za Jeseni? Smijemo li ih kao odgovorni roditelji izložiti ovakvim sadržajima?
Gdje god se okreneš, samo slušaš o nekakvoj depresiji, beznađu, lijenosti, apatiji, tragedijama i ispraznim zadovoljstvima. O curama koje su odveli, na silu udali i u snijegu pronašli. Jako rijetko ćeš čuti nešto pozitivno, nešto o sretnoj ljubavi, o čednosti, marljivom i poštenom radu, apstinenciji od alkohola i raskalašenih noćnih izlazaka. Ima, ‘ajde, taj jedan Andrija, on stvarno može biti uzor, i Ana i Stipa su dobar primjer, ali teško takvi dolaze do izražaja pored ovih bećara, lijenčina i besposličara. Čak i o toj jednoj vječnoj ljubavi samo priče kruže, tako da je upitno možemo li nju uopće smatrati istinitom.
Znamo svi za onog kojem su udali dragu i doveli tamburaše, pa tugu gasi, a kako drugačije, nego alkoholom. Koliko god mu majka govorila da i drugih cura ima, lipih i milnih kao što je njegova neprežaljena, on ne sluša, nego još od bijesa i konje tuče. Halo momak, pa što su ti konji krivi, nisu je oni udali! Daj, digni se od stola i počni nešto raditi, ne možeš cijeli život piti i tugovati.
Lako, dragi čitatelji, da je on jedini, ali takvih je more. I takav život se, molim lijepo, u toj našoj ‘divnoj’ tamburaškoj glazbi veliča. To je poželjno, ti bećari su baš pravi frajeri. Ako si normalan, marljiv i bez poroka, onda nisi zanimljiv. Meni se to ne sviđa i definitivno neću vinkovačkim klincima savjetovati slušanje tamburica. Mladi moji, čuvajte se, nemojte upijati sve ono što čujete u tim pjesmama!
No, nažalost, nije tamburica jedini problem. Posljednjih godina na Jesenima nam masovno nastupaju braća s juga, a ni oni se baš ne mogu pohvaliti porukama koje šalju.
Ruku na srce, nema tu neke prevelike razlike u odnosu na naše bećare, tek nešto drugačiji izričaj i ambijent. I tamo dominiraju lijenost, depresija i beznađe. Rakije možda nema, ali zato vino i bevanda teku u potocima. Pa njihov bez konkurencije najveći adut cijeli je život proveo u melankoliji i apatiji. Kako je i sam rekao, cilega je života tija samo nju, i u tom čekanju je uvenuo kao cviće bez vode. Bez obzira što bi sve dao za nju, nikad je nije imao.
Zbog nje je u pjesmama i umirao, i to dva puta. Ima, doduše, i jedan koji nije Dalmatinac i koji umire 100 puta, i to dnevno, ali, ‘ajde, on je sad skoro naš, pa ga ne smijem previše špotati. Uglavnom, trebaju li zaista djeca slušati kako se umire zbog ljubavi? Bila to Magdalena, Luce ili neka treća, nije ni bitno, ostaje činjenica da se patnja i bol provlače kroz sve njegove pjesme i da zbog toga sam nikad u ljubav nije vjere imao. Iako je drugima, treba biti pošten i to priznati, uvijek govorio da vjeruju u nju.
Ni kod druge velike dalmatinske legende nije puno drugačija priča. On čak otvoreno poručuje da nema razloga da živi, da nema noćas čemu da se divi. Premda, opet, u jednoj drugoj pjesmi kaže da mu je ovaj jedan život malo. Ne zna čovjek, očito, ni sam što želi. A, budimo iskreni, malo je i ohol. Pazi ovo, nebo će plakati i izgubiti sjaj ako ona njega ostavi? Momak, svaka ti čast, ali nisi baš toliko bitan.
Jedan opet poručuje kako će sve preživit, kako je na sve spreman, a ne može se pomiriti s jednostavnom činjenicom da nje nema. To mi nikad nije bilo jasno, takvi muškarci, sve mogu, ali kad su žene u pitanju, onda odjednom najveći slabići postanu. Toliki, da su zbog nje sposobni cijeli život protratiti, čak i otvoreno zazivati njegov kraj. Mladi moji, ne slušajte takve, nemojte da vam takvi budu uzor!
Ima i onaj kojemu su za ljubav, kao, potrebni samo žena i more, kojemu za sriću triba samo dite. Šoldi mu, kao, nisu nešto posebno bitni, nije u njima sve, ali su mu zato gaže paprene. A i Ferrari je u garaži, neka se nađe. Malo površno i licemjerno za moj ukus. S jedne strane kamen, more i maslina, a s druge sav taj luksuz.
Da ne bi ispalo kako su u Dalmaciji problem samo muškarci, podsjetit ću da ni žene nisu ništa bolje. Jedna otvoreno priznaje da je skitnica, a druga cijelu noć lumpuje i otvoreno propagira opijanje vinom. Pa se onda čudi kad od takve količine alkohola nekoga zaboli glava. Ali, ne, nije to do vina, srdela je kriva.
E sad, kad su im dive takve, onda je bolje ni ne spominjati dalmatinske izvođačice nešto lakših nota, prizemnijeg izričaja i oskudnijeg odijevanja. Tu bi se tek našlo svega, pa ću odmah stati. To što one u svojim scenskim nastupima i pjesmama veličaju… Strašno.
Kad pogledam cijeli taj opus koji nam dolazi s juga, ne mogu reći da je to nekakav primjer našoj mladosti. Kao i ovi naši bećari, i oni dolje uglavnom leže, pate, piju i čekaju onu pravu, ali nije im mrsko u tom čekanju malo se zabavljati i s drugima. Drugačije valjda ne bi znali kako njihovoj odabranici nijedna nije ni do koljena. I takvom načinu života, dragi moji čitatelji, pišu se ode. To je neki ideal kojem trebamo težiti. Pa oni su, i to ne jednom, opjevali konobe kao svoj dom, kao mjesta kojima su dali cijelu svoju mladost. Što dalje uopće pričati? Nisam baš čuo da skladaju ode radu i marljivosti, ni slučajno, ali konoba i bevanda su zato nezaobilazna tema. Lijepo ti sinko lezi i pij, a to što je maslina neobrana, nikoga briga nije.
Ne znam, nisam pametan. U dalmatinsku glazbu stvarno ne bih htio dirati, jer znamo i sami koliko su oni dolje spremni podnijeti kritiku. Oni se još ne mire ni s jednostavnom činjenicom da je more voda, pa me strah i pomisliti kakva bi njihova reakcija bila kad bih rekao da su njihove najveće glazbene zvijezde loš primjer našoj mladosti.
Zato ću se okrenuti tamburici, i uputiti apel onima koji imaju moć donijeti konkretne odluke. Kako sad za Vinkovačke jeseni, tako i za ubuduće. Ljudi, ako želite imalo dobro onima na kojim svijet ostaje i generacijama koje dolaze, ako želite voljeni nam grad sačuvati od lošeg utjecaja glazbe, znate što vam je činiti. Zabranite tamburicu!
Podsjetit ću još jednom…
„Ja pijem da zaboravim, ja kockam da se umorim…“
„Sve birtije obiš’o sam…“
„Moj je dado puno radio, a ja sam mu novce trošio…“
Najlakše je ubiti glasnika, ali svi znate da ovo nisu moje riječi. Ja samo prenosim ono što nam se danas nudi kao nekakva vrijednost i bogatstvo, a vi sami odlučite.
Treba li naša mladost slušati nešto ovako?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.