PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Odmah s vrata nas je ošinuo jak miris estrogena i testosterona koji su, u kombinaciji s dimom i parfemima niže srednje klase, stvarali dobitnu formulu za savršen provod.
Dodajte tu i vokal kuštravog momka iz Dubrave koji je uvijek sanjao da bude heroj i slika će biti potpuna.
Ulazak u Emporio i prolazak do šanka znao je potrajati poprilično dugo, što zbog gužve, što zbog poznatih lica. Tih petnajstak jardi se znalo odužiti kao u zadnjoj četvrtini Superbowla…
Red grljenja, red ljubljenja, navlačenje, urlanje na uho…
Ne znam kako nas je gazda Tile skužio u toj masi, ali sa zvučnika je zagrmjelo…
– SAMO ZA MOJE JAZAVCE KOJI SU UPRAVO STIGLI S GOSTOVANJA!
…i u nastavku dostojanstveni bas bariton meni najdražeg hrvatskog bana, onog Marijana; Ja sam je gledao u svitanje dana…
Dakle, svi sastojci za još jednu paklenu večer, barem oni legalni, bili su tu.
Tile je vođa i žvaku žvače…
Stisnimo na trenutak pauzu i objasnimo tko je Tile.
Neki će reći „navijač“, drugi će ga nazvati „avanturistom“, treći ga znaju kao trgovca, šofera, ugostitelja, kockara, prijatelja…
I svi će biti u pravu.
Čudesa bih mogao napisati o njemu, a knjiga „101 činjenica o Tihomiru Distleru“ postala bi bestseller u barem pet zemalja, uključujući Tursku.
Umjesto toga, objavit ću samo jednu sliku koja datira iz 2013 godine i finalne utakmice Lige prvaka Barcelona – Juventus.
Na Barcinu zabavu poslije tekme mogli su ući samo ultra odabrani, po kuloarima kruži priča da su vani ostali čak i Busqetsovi starci, Shakira i Jordi Alba.
On je ušao.
Nego, vratimo se mi u Emporio…
Kako sve što je kratko lijepo traje, tako nisam uspio popiti ni dva velika Karlovačka, a glazba se, jedva primjetno, pretvorila u muziku.
Prvo lagano Merlin, pa Bajaga, zatim stidljivo Halid…
U ponoć čestitka uz „Poklonite mi nju za rođendan“, ta ne ide bez „Bezobrazno su zelene“ i dok si rekao „dabogda crk’o mjesec žut“, čitav lokal (gotovo čitav!) zborno zavija: „Zar ti nije žao , Zoko, što me tvoji ne voleeeeeee…!!!“
Ostavljamo tek zavrnutu rundu i uz zvuke razbijenih čaša i pokoje arkade, praćeni molećivim gazdin pogledom, odlazimo u nepredvidivu vinkovačku noć.
Jebiga, to nije bio naš film…
‘Ko to tamo peva?
Nikada nisam slušao narodnjake.
Kad kažem „slušao“ mislim na kazetu u kazetofonu, CD u playeru ili MP3 u autu, a kad kažem „narodnjake“, ne znam na što točno mislim.
Sigurno da starci imaju prste u tome jer sam u Cerni i Gunji odrastao na Wagneru i Čajkovskom. Zajebavam se, rastao sam uz svakakvu muziku jer nam je gramofon, uz RIZ-ov televizor, bio kao totem Sijuksima.
ABBA, Boney M, Đorđe Balašević…, vrtjele su se ovisno o dobu dana i raspoloženju, ali pamtim i Kiću Slabinca, Veru Svobodu, Vicu Vukova, Nedžada „Ne klepeći nanulama“ Salkovića i Fahretu Jahić.
Šta, ne znate ‘ko je Fahreta Jahić?
Znate vi, znate…
Dolaskom u Vinkovce, slijepo sam kopirao dvije godine starijeg buraza Marka i njegov glazbeni ukus: Plavi orkestar, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Riblja čorba i grupa koja mi je obilježila pubertet, Azra.
Ulaskom u „lude devedesete“, dok su neki moji vršnjaci provalili dop, ja sam se zaljubio u hip-hop, ali o tome drugom prilikom…
Prilično je jasno da nikada nisam ni imao priliku zavoljeti takvu glazbu, ali imam i ja svojih „guilty pleasure“ pa ću priznati da od Džeja Ramadanovskog i njegove „I Dunav laže“ nema bolje pjesme za rakijanje…
Možda samo, isto njegova, „Sunce ljubavi“?
Isto tako, onaj kome se ne zacakle oči na Tominu „Ljiljanu“ preporučam odlazak kod kardiologa jer vjerojatno nema srce, a ogromna je vjerojatnost da ću i dan danas u svatovima, kad zasviraju „Ja volim majko ciganku“, skočiti na stol, skinut košulju i pogodit’ mladu pečenkom.
Šta su to „narodnjaci“?
Puno se u zadnje vrijeme priča o zabrani „cajki“, „turbo folka“, „narodnjaka“ i „istočnog melosa“. Osim što sam protiv bilo kakvih zabrana (zabrane me toliko me nerviraju da bih zabranio zabrane), prvo bismo trebali definirati što su to narodnjaci.
Ako su narodnjaci priglupi tekstovi i prvoloptaške rime, onda Maja Šuput, Rozga i ostale severine ne bi bile zabranjivane, nego bi završile u Lepoglavi.
Govorimo li o harmonici kao najčešćem instrumentu tog izričaja, i to bi bilo promašeno jer je „dugmetara“ važna u Njemačkoj, Austriji, Italiji, zemljama na koje se često volimo ugledati…
A ako nekoga svrstavamo pod „istočnjački melos“ i zabranjujemo samo zato što je Musliman ili Srpkinja, onda smo načeli malo ozbiljniju temu.
Dakle, posve je nejasno kakva je glazba koju bi trebali „zabraniti“, još je nejasnije vrijedi li to za sve lokale, dvorane, koncerte, bili oni u centru grada ili na periferiji, a najapsurdnije bi bilo provođenje te mjere: valjda bi redar za cajke išao po lokalima i ocjenjivao što se može, a što ne…
– Vidi, gazda, progledao sam ti prošle subote i Zdravka Čolića, i Hanku Paldum, i Seku Aleksić, ali za Željka Joksimovića ti je kazna 400 eura!
„Jesen je plakala s tobom…“
A kakav je stav vinkovačkih gradskih vlasti oko takve glazbe, pogotovo glede jednog od najprepoznatljivijih simbola našeg grada?
Ne, ovaj puta ne mislim na Nju, nego na Vinkovačke jeseni, koje svake godine dovedu pokoje zanimljivo ime s, uglavnom domaće, folk scene.
Ne tako davno na Vinkovačkim nastupila je Neda Ukraden, pjevačica koja je u karijeri pjevala i šlagere i turbo folk poskočice. Isto tako, važno je napomenuti zbog daljnjeg teksta, gospođa Ukraden je rođena u Hrvatskoj i potječe iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata jasno i glasno je odabrala stranu; preselila je u Beograd.
Pa ja kontam ovako; ako je na „najveću manifestaciju hrvatske tradicijske kulture i baštine“ mogla Neda, koja, slušajući ovu ekipu koja forsira zabrane, zadovoljava barem tri „kriterija“ da bude nepoželjna, može li iduće godine Halid?
Pa ako može Halid, može li i Haris?
Poslije Harisa onda ne bio bio prevelik korak dovesti Jelenu, onda Milicu, Acu, Jecu i, na koncu, Cecu.
Postoji li realna mogućnost da između nastupa KUD-a Seljačka sloga iz Strošinaca i KUD-a Bosiljak iz Gornjeg Bazja nastupi Miroslav, ali ne Škoro, nego Ilić?
Može li na Vinkovačkim pjevati Srpkinja, Crnogorac ili, neovisno o nacionalnosti, crnac?
Sve to i još mnogo štošta upitao sam gradske oce i majke koji kreiraju politiku i, između ostalog, biraju izvođače za Vinkovačke jeseni, cijeli razgovor ćete moći pročitati uskoro.
Iz svega pročitanog, jasno vam je da ne dijelim ljude po tome slušaju li cajke ili ne, neću za vlasnika auta iz kojeg udara „samo pijan moguuuuu da prebolim“ reći “koja seljačina“, niti ću nekoga u startu prekrižiti samo zato što je Srbin.
Prema tome, ni efektno vulgarna parola iz naslova nije moj stav, a kad bi već morao napisati grafit kojim bi iskazao svoje mišljenje , bilo bi to na starovinkovački način:
Jebeš cajke – slušaj Majke!