PIŠE: Damir BEGOVIĆ
Možda bi umjesto onoga iz naslova prikladnije i intrigantnije pitanje bilo: „Tko je više volio Tita, Hajduk ili Dinamo?.” Josipa Broza Tita, narodnog heroja, maršala i predsjednika SFR Jugoslavije i kontroverznog državnika koji je preminuo u Ljubljani 4. svibnja 1980. u 15.05 sati, dakle na današnji dan prije 45 godina.
Prisjetimo se načas što se tog poslijepodneva i večeri, kada je šokantna vijest o Titovoj smrti bila objavljena, događalo na prvoligaškim nogometnim travnjacima. Na rasporedu je bilo 25. kolo Prve savezne lige, a posljednje dovršene utakmice dok je slabašno Titovo srce u Ljubljani još kucalo bile su: Radnički Niš – Vojvodina 5:1, Vardar – Olimpija 2:2, Čelik – Velež 0:0, Napredak Kruševac – Borac 1:0, Rijeka – Sloboda 1:0, Partizan – Budućnost 1:1.
A te kobne nedjelje navečer – zbog iznenadne dramatične objave o Titovoj smrti – momentalno su bile prekinute utakmice u Zagrebu Dinamo – Željezničar, u Sarajevu Sarajevo – Osijek i u Splitu Hajduk – Crvena zvezda. U kolektivnoj svijesti svjedoka tih događaja najupečatljviji su bili kadrovi nogometaša Hajduka i Zvezde okupljenih na centru poljudskog travnjaka; dok su grobnu tišinu na stadionu parali pojedinačni jecaji i krikovi s krcatih tribina, neki igrači samo su gledali u prazno, neki i zaplakali, dok je publika počela spontano pjevati „Druže Tito, mi ti se kunemo” (videozapis dostupan OVDJE). U trenutku prekida utakmice rezultat je bio 1:1.
Na žalost, videozapisi s ostalih spomenutih prekinutih utakmica nisu javno dostupni, pa možemo samo nagađati kako je na Koševu i u Maksimiru bila dočekana tužna vijest ili evocirati sjećanje nekih od znamenitih svjedoka, na primjer iz Maksimira. Jedan od njih bio je tada 58-godišnji politički disident Franjo Tuđman, koji je o ozračju na maksimirskom stadionu 4. svibnja 1980. pisao u knjizi „Osobni dnevnik Franje Tuđmana”.
“Oblačno, prohladno. U šest sati pošao sam u Maksimir na utakmicu Dinamo – Željezničar. Na putu radio vijest: u popodnevnim satima stanje se pogoršalo i postalo opet kritično. Zaključujem: obistinjava se predviđanje da će po praznicima objaviti kraj… Otklanjam razmišljanje: što će to značiti; uopće i osobno…
Gledamo utakmicu, živa, zanimljiva, dosta prilika pred jednim i drugim golom. Igralo se negdje 28 minuta, kad mi mladić pored mene šapne “Tito je umro!”. “Kako, odakle Vam?”. Neko malo šuškanje na tribinama, pa onda na službenim klupama pored igrališta, ide sudac Maksimović i igrači prema delegatu i trenerima, nešto se objašnjavaju, a potom počinju napuštati igralište… Znači – umro je!! Već je dio igrača bio u tunelu kad su preko razglasa objavili vijest, pa da se zbog toga utakmica prekida, pozvavši da se minutom šutnje oda počast..
Potom, na zapadnoj tribini neka je budala uzviknula neku krilaticu (čini mi se: “Drugovi, moramo biti budni!”), a na jugu gdje je bila vojska, nešto u svezi s Jugoslavijom, a potom se svijet u muku i tihom razgovoru počeo razilaziti… Nije se vidjelo nekih potresenih lica, ali zabrinutih – da, a bilo je i osjećaja odlaknuća: i to je gotovo, a i onog “šteta za utakmicu, ovu i one druge, čuli smo da je Zvijezda povela u Splitu protiv Hajduka” – čulo se prigušeno – „mogli su pričekati sat-dva”. Tako sam eto doživio izvana tu povijesnu vijest. Iznutra bio sam prazan. Vozeći se sam kući, razmišljao sam o neizvjesnostima koje nas mogu snaći. Spreman sam na sve”, napisao je Franjo Tuđman.
Dakle, u ovom zapisu nema spomena o uplakanim nogometašima, niti o dirljivoj, spontanoj reakciji publike kao u Splitu. Znači li to da se u Splitu više, snažnije, dojmljivije žalovalo za pokojnim predsjednikom?
Moguće. Pa i po ovom detalju. Naime: “Predsjedništvo NK Hajduk, na sjednici 9. V. 1980. godine, jednoglasno je usvojilo prijedlog da se stadionu u Poljudu da sljedeći naziv: STADION TITO”, stoji u dokumentu koji baca novo svjetlo na odnos Hajduka i Josipa Broza.
Iz dokumenta – napisanog na četiri stranice u osam točaka – razvidno je kako je podnesen samo pet dana nakon Titove smrti, a bio je upućen na Republičku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH-a). Potpisali su ga tadašnji predsjednik kluba Ante Skataretiko te glavni tajnik i bivši igrač Hajduka Ante Žaja, a naslovljen je na Jovu Ugrčića, predsjednika SSRNH-a.
Srećom, Hajdukov prijedlog nije naišao na odobravanje tadašnjih vlasti; srećom za tu vlast koja bi deset godina kasnije umirala od srama jer je na nesuđenom Stadionu Tito za vrijeme utakmice Hajduk – Partizan bila zapaljena jugoslavenska zastava. Nije loše ni za Hajduk da „Tito” nije zaživio, jer bi mu svakako morali mijenjati ime.
Pa kad smo već duboko u odnosu Hajduka i Tita, spomenimo i kako u Hajdukovoj monografiji iz 1971. godine, izdanoj u povodu 70. rođendana kluba, jedno poglavlje nosi naziv: „Susreti s Titom”. Zabilježeno ih je šest, pod sljedećim naslovima: S titovkom pred drugom Titom (1945.), Istina o Titovoj Jugoslaviji (1949.), Pokrovitelj jubilarne proslave (1951.), Čuvajte bratstvo i jedinstvo (1962.), Zajedničkom borbom za pobjede (1971.) i na kraju Hajduk je zavrijedio stadion (1978.). Također, Hajdukova delegacija – Jozo Matošić, Bernard Vukas i Zoran Vulić – u studenom 1980. položila je vijenac na Titov grob u beogradskoj Kući cvijeća.
NK Dinamo svoju je prigodnu monografiju, u povodu 40. rođendana, izdao 1985. godine. U njoj je objavljen Titov osvrt iz 1975. godine o Zagrebu – Gradu heroju, ali nema spomena susreta Dinamovih igrača i dužnosnika s Titom.
Pa ipak, za Titom se u svibnju 1980. u Maksimiru ipak žalovalo. O tome je pisao Bože Ujević u knjizi „Vječni derbi 1945.-1991.” u kojoj su obrađeni svi susreti Dinama i Hajduka u spomenutom razdoblju. Tako je najemotivniji derbi u Jugoslaviji, Dinamo – Hajduk 1:0 (strijelac Deverić), bio odigran 11. svibnja 1980. u Maksimiru pred 35 tisuća ljudi. Bila je to prva utakmica nakon sedmodnevne žalosti u povodu Titove smrti.
Kako to i dolikuje sportašima koji su imali toliko prijatnih susreta s predsjednikom Titom, igrači Hajduka i Dinama sa svojim navijačima prije početka utakmice još jednom su odali počast dragom Maršalu. Predvođeni Zlatkom Kranjčarom i međusobno izmiješani, prvotimci Hajduka i Dinama izašli su na maksimirski teren s velikom parolom: „Tito – to smo svi mi – Tito živi i živjet će u našim srcima.” Iz gledališta se začulo skandiranje: „Mi smo Titovi, Tito je naš!”, a onda je zaorila pjesma „Druže Tito, mi ti se kunemo…” Navijači su se ponašali vrlo korektno, navijali su povremeno, a prije i poslije utakmice iz zvučnika su se emitirale borbene i partizanske pjesme, stajalo je u izvješću Slobodne Dalmacije, a prenosi Ujević u svojoj knjizi.
I tako, Tito je bio pomalo svačiji; nečiji možda više, nečiji manje. A čiji god bio, ostat će neiscrpna tema, pa i sljedećih 45 godina.