PIŠE: Ante JUKIĆ
Većina vas vjerojatno ne zna tko je Cody Gakpo, ali nema veze, imena ionako nisu ključna u ovoj priči. Ukratko, radi se o nogometašu Liverpoola koji je u nedavnoj utakmici protiv Tottenhama nosio majicu s natpisom ‘I belong to Jesus’, zbog čega je pod istragom i prijeti mu kazna nadležnih institucija. Eto, čovjek pripada Isusu, a to se danas očito teško prašta. To je Gakpov preveliki grijeh.
Uvijek se u ovakvim situacijama može raspravljati o stvarnoj namjeri autora poruke, je li to iskreno svjedočanstvo vjere ili tek prigodno privlačenje pozornosti i popularnosti. Međutim, to je druga stvar, to samo Gakpo zna i o tome ne možemo suditi. Jedina činjenica je natpis na majici, koji stvarno nikome ne bi trebao biti problematičan, niti bi se netko zbog njega trebao osjećati ugroženim i uvrijeđenim. Čovjek nije rekao da samo Isusu treba pripadati, nije prozvao druge, nije vrijeđao nikoga, tako da je cijeli ovaj slučaj potpuno apsurdan.
FA (Engleski nogometni savez) uporište za disciplinski postupak protiv igrača Liverpoola nalazi u odredbama Međunarodnog nogometnog pravilnika, koji „zabranjuje bilo kakve političke, religiozne ili osobne slogane, izjave ili slike”. E, sad, pravilnik k’o pravilnik, svatko ima svoj stav o njemu. Meni osobno je besmislen, ali na stranu to. Kakav god bio, kod pravilnika je najvažnije da je isti prema svima, a ovaj to nije. Nemaju sve poruke isti tretman.
Puno je paradoksa, kontradiktornosti i dvostrukih mjerila oko ove i mnogih drugih sličnih priča kojima smo svjedočili posljednjih godina. Evo prvog. Nije li apsurdno, da iznošenje stavova zabranjuju organizacije koje deklarativno promiču pluralizam i slobodu mišljenja? Meni to zvuči kao nekakva parodija. Ili, kad se već radi o nogometu, klasični autogol.
Apsurd drugi. Svakodnevno znamo čuti kako ideologiju treba odvojiti od važnijih životnih tema i problema, što je jedna velika besmislica. Ideologija je duboko utkana u čovjekovu bit, ona je zapravo ono što ga čini čovjekom, i nikad je ne možemo maknuti u stranu. I upravo oni koji ne bi miješali ideologiju u živote ljude, to najviše čine. Svi vidimo u kakvom svijetu živimo, svijetu u kojem ideologija doslovno iskače sa svih strana. Umjetnost, glazba, film, razni aktivizmi, svakodnevno smo bombardirani ideologijom, i to uglavnom istom. Sport je bio jedno od posljednjih uporišta u koje se čovjek mogao skloniti i nakratko odmoriti, no i taj bastion je pao. Klečanje za ovo, klečanje za ono, borbe svih vrsta i boja, a najviše duginih. Za sve ima mjesta, samo je kršćanstvo nekako nepoželjno.
Tu mi sad na pamet pada još jedan apsurd. Stvarno mi je smiješno svojevremeno bilo vidjeti kad su krugovi koji općenito nisu skloni kršćanstvu za simbol svoje borbe uzeli – klečanje. Dakle, oni koji ismijavaju Boga, kleče? Pred kime, pitam se ja? Ako Boga nema, čemu taj čin? A jednako mi je smiješno od tih društvenih krugova čitati ‘prayfor’ poruke i gledati simbole sklopljenih ruku kad se dogodi nekakva tragedija. Kakve koristi i od klečanja i od molitve, ako Boga nema? Pred kime ti ljudi kleče i kome se mole? Netko je davno lijepo rekao: „Tko ujutro ne klekne pred Bogom, cijeli dan će klečati pred ljudima“, i upravo tome svakodnevno svjedočimo. Ljudi se klanjaju svima i svemu, to se promovira kao nešto napredno i progresivno, ali kad se netko pokloni Kristu, nastaje problem.
Sve možeš spominjati, samo Krista ne. Zapravo, možeš i Njega, ali samo ako ćeš ga ismijavati. Vidjeli smo minulog ljeta kako je izgledala ceremonija otvaranja Olimpijskih igara, dalje od toga ne moramo. To nam najbolje govori koliko ‘zabrana bilo kakvih političkih, religioznih ili osobnih slogana, izjava ili slika’ drži vodu. Možemo se samo zapitati, kakve bi reakcije bile, da se na isti način kao što je to učinjeno s kršćanstvo, u Parizu rugalo s nekom drugom religijom ili društvenom skupinom? Pitanje je, naravno, retoričko.
Meni osobno ne smetaju nikakve poruke, niti imam problem s klanjanjem bilo kojim idolima. Pa tom pitanju sam veći pluralist i zagovaratelj sloboda od većine onih koji se takvima predstavljaju. Neka svatko izražava svoje stavove i pripada kome god želi, neka nosi zastave kojih god boja. Ali, imajmo onda iste kriterije.
Dojam je kako danas malo toga može potaknuti rasprave i dignuti tenzije kao spomen kršćanstva i Kristovog imena. Neki kao da samo čekaju priliku, kako bi prosuli svoj otrov i odapeli strijele. Imamo tome i mi prilike svjedočiti svake prve subote u mjesecu, kad se iznova uzburkaju duhovi. Ali, eto, takvo je danas vrijeme. Da je Cody Gakpo nosio traku u duginim bojama, bio bi ‘faca’, predstavljalo bi ga se uzorom, njegova bi poruka bila snažna (je li itko ikada uopće poslao slabu poruku?). Da je rekao da pripada ‘rogonji’ i da iz njega crpi snagu, sva vrata bila bi mu otvorena. No, kad je izjavio da pripada Kristu, dočekao ga je disciplinski postupak. Očito neke duhove sam spomen Kristovog imena toliko ražesti, pa od njega bježe kao…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.