PIŠE: Ante JUKIĆ
Svjedoci smo brojnih napada na muškarce koji svake prve subote u mjesecu kleče i mole za duhovnu obnovu Hrvatske. Treba odmah reći (da se netko slučajno ne bi uhvatio za ovo ‘napadi’) kako ti napadi u većini slučajeva nisu fizičke prirode, nego se uglavnom radi o verbalnim porukama i to, kako je i običaj u današnjem vremenu, na društvenim mrežama. Na kojima su svi nekako hrabriji i odrješitiji, pa se u usude i reći nešto što uživo u lice nikad ne bi rekli, komentirajući događaje na kojima nikad nisu bili i o kojima zapravo jako malo znaju. Očito, puno je lakše ‘na prvu’ skočiti za tipkovnicu i sasuti paljbu, nego izdvojiti ponešto vremena i informirati se o temi o kojoj se piše, no to je već neka druga priča.
Ne bih se u ovom komentaru previše bavio duhovnom komponentom molitvenih okupljanja, jer to u ovom slučaju nije ključno, a i bojim se kako ne bismo daleko stigli. Pitanje je, naime, koliko inače uopće ima smisla u rasprave uvoditi duhovnost i religiju, jer onaj tko ne vjeruje argumente iz te sfere nikad neće prihvatiti, tako da ću se i ja zadržati samo u ‘sekularnim’ vodama, barem kad pričam o nekatolicima. I pokušati dokazati kako su napadi na muškarce koji mole promašeni.
Jedna od tema koja se najčešće spominje u debatama oko molitelja je pobačaj. Neću, opet ponavljam, govoriti o tome kako se pobačaj protiv Božjem zakonu, nego ‘argumentima’ koje zagovornici pobačaja koriste kako bi opravdali svoje stavove. Od njih uglavnom slušamo o pravima žena, o tome kako žena sa svojim tijelom može raditi što hoće i kako se nitko drugi ne smije miješati u to.
Lijepo zvuči, no to naprosto nije (u potpunosti) točno. Mogli bismo, zapravo, raspravljati i o tome bismo li kao društvo smjeli mirno prihvatiti i da neka osoba sa svojim tijelom radi što hoće (hipotetski, hoćemo li se boriti za pravo na samoozljeđivanje ili u krajnjem slučaju na pravo na samoubojstvo), ali i to je druga tema, ostanimo na pobačaju.
Dakle, kad govorimo o pobačaju, postoje tri prava. Najvrijednije od njih je pravo djeteta na život, a onda iza njega su pravo majke i oca. Zagovaratelji prava na pobačaj, međutim, priznaju samo pravo žene, dok ova druga dva prava elegantno zaobilaze. Čak i da zažmirimo na pravo oca, i dalje ostaje to pravo djeteta na život. Ponavljam, pravo na život, najveće je od svih prava.
Volio bih da mi netko od zagovornika prava na pobačaj objasni ovu nelogičnost i kontradiktornost. Toliko ih slušam i gledam u medijima, uvijek vrte uglavnom istu priču, ali još nikad nisam čuo odgovor na ovo jednostavno pitanje. Kako vi, koji se inače predstavljate kao veliki zagovaratelji svih mogućih prava (i pitanje prava tema je za poseban tekst), ne priznajete najveće od svih prava, zašto skačete sami sebi u usta?
Na početku komentara napomenuo sam kako ću duhovnu komponentu okupljanja muškaraca molitelja ostaviti po strani, a sad bih to učinio i s temom pobačaja i prava djeteta na život. Zaboravimo nakratko na sve to i pogledajmo što nam ostaje. Ostaje nam grupa muškaraca koja se okuplja jednom mjesečno i zajedno u tišini izgovara neke riječi. Uvijek sam se pitao, kako to nekome može smetati?
Ti ljudi ne galame, ne remete javni red i mir, ne prisiljavaju nikoga da im se pridruži, ne prijete onima koji ne dijele njihove vrijednosti, ne tuku, ne razbijaju. Ukratko, njih kao da i nema. Budimo iskreni, kad se neka grupa ljudi okupi jednom mjesečno i u svom krugu izgovara neke riječi, ona bi za sve one kojima je to besmisleno trebala biti posve irelevantna.
Ne bi se trebali ni obazirati na njih. Ako danas imamo nečeg u Hrvatskoj i Vinkovcima, imamo hrpu udruga, platformi, inicijativa i koješta drugoga. Svi oni imaju neke svoje poglede na život, svi se okupljaju, neki su i poprilično glasni, zbog nekih se i promet u gradu zaustavlja, neki znaju biti agresivni, uglavnom, ima tu svega. Pogotovo ako se subotom prijepodne prošetate gradom. I nijedna od tih skupina ne nalazi se na udaru kao skupina muškaraca koji, ponovit ću to po tko zna koji puta, moli i nikoga ne dira. Čudno, zar ne?
Na prvu svakako, no kad se malo bolje vidi u kojoj se kuhinji pripremaju napadi na molitelje, onda čuđenju ne bi trebalo biti mjesta. Krugovi koji sami sebe zovu naprednim i progresivnim uglavnom imaju isti obrazac djelovanja. Na ‘tapeti’ im je uvijek sve što ima veze s Katoličkom Crkvom, nacionalnim simbolima i tradicijom, i tu onda nema ni traga od one tolerancije, ljubavi, humanizma i demokracije kojima se inače toliko diče i ponose.
Tad oni koji tepaju psima, koji se zgražaju nad svakim zgaženim cvijetom i posječenim stablom, koji su puni razumijevanje za pripadnike drugih vjerskih zajednica, puno radikalnijih od Katoličke Crkve po svim pitanjima koja njih brinu, poprime sasvim drugo (pravo?) lice i počnu sipati žuč, nerijetko i uvrede. Tad više ne postoji pravo na vlastito mišljenje, nema slobode koju inače traže, za muškarce koji mole vrijede druga pravila. Zašto? Valjda zato što su opasni po društvo.
Nisu, naravno, molitelji problem, oni su samo aktualna tema koja trenutno privlači najviše zanimanja. Da nema njih, vratili bi se ‘napredno-progresivni’ na vjeronauk u školama, križeve na zidovima, prvo bijelo polje na šahovnici, a uvijek se može izvući i neki stih ili pjesma koji, po njima, pozivaju na mržnju i koje treba zabraniti. Mogao bih sad o ‘napredno-progresivnima’ i njihovoj dvoličnosti, licemjerju, dvostrukim kriterijima, nelogičnostima, zamjenama teza, kontradiktornosti i apsurdima do sutra, ali nema potrebe. Kod njih je sve jasno, barem bi to trebalo biti svakome tko nije prespavao zadnjih 15-ak godina.
Njima molitelji jednostavno nisu ideološki bliski i tu leži razlog njihove netrpeljivosti i prijezira prema njima. I to je sasvim u redu, nismo svi isti, nemamo svi isti pogled na život, ali onda treba biti iskren i to jasno reći, a ne se skrivati iza nekakvih priča o brizi za žene i društvo općenito. S ‘napredno-progresivnima’ uvijek znaš na čemu si i što možeš očekivati, oni te nikad ne mogu iznenaditi.
Naravno, ne pripadaju svi koji su kritični prema moliteljima njihovim krugovima, ne smijemo generalizirati. ‘Napredno-progresivni’ su oni koji pokreću ovakve priče, kreiraju narativ i suptilno bacaju udice, na koje se onda hvataju i oni koji njima nisu ideološki bliski. Nazovite te upecane ljude kako hoćete, ja bih rekao da su vrlo, vrlo naivni, koliko god možda bili dobronamjerni.
Za primijetiti je, tako, da među kritičarima i borcima protiv molitelja ima i deklariranih katolika, koji svoje stavove brane već pomalo izlizanim citatom iz Evanđelja, u kojem Krist priča o moliteljima na trgovima. Da, Krist je to, po Evanđelju, zaista rekao, ali puno toga je Krist rekao i svakakvi zaključci bi se mogli izvući kad bi selektivno izvlačili Njegove riječi. Rekao je Krist i neka kamen baci onaj tko je bez grijeha, pa to onda mnogi katolici koriste kako bi opravdali grijeh, često i poručili svima kako je sasvim normalno griješiti i kako se oko toga ne bi trebalo previše brinuti, zanemarujući što je Isus rekao grešnici nakon što su otišli oni koji su je napadali. „Idi i ne griješi više!“.
Isto tako, Krist je i branio učenike koji nisu postili kad su po zakonu trebali, ali to ne znači da je post smatrao nepotrebnim. Štoviše, u više je navrata govorio o važnosti posta. Sveto Pismo treba tumačiti cjelovito, nikako izvan konteksta, jer Isus je često govorio ‘kontra’, kako bi ukazao na licemjerje pojedinih ljudi, najčešće farizeja. Otuda i ovaj citat o molitvi na trgovima. To nipošto ne znači kako je molitva u javnom prostoru bespotrebna, uostalom, Krist je svoje učenike i sljedbenike posalo u svijet, među ljude, kako bi primjerom svjedočili i širili radosnu vijest, a ne kako bi se zatvorili u crkve i izolirali od drugih.
A i, budimo iskreni, da se molitelji okupljaju u crkvama, opet bi netko pokrenuo priču da je to bespotrebno i da se moliti može i kod kuće. Ovim dijelom o katolicima koji su protiv molitelja napravio sam mali odmak, no morao sam to učiniti jer sam primijetio kako ih ima podosta i kako uglavnom koriste isti ‘argument’, nekoliko puta spomenuti Kristov citat.
Konačno, imamo među borcima protiv molitelja i onih koji nisu ‘napredno-progresivno’ ideološki obojani, nisu ni katolici, nego su jednostavno ljudi kojima smetaju takva okupljanja, valjda zato što remete njihovu subotnju rutinu. Ti ljudi trebali bi malo zastati, preispitati se i vidjeti smetaju li njima zaista molitelji ili im je netko sustavnom propagandom to usadio u svijest.
Kao što sam već rekao, da su to svakodnevna okupljanja, da se na njima galami, pravi buka, ometa prolaznike, ukratko, remeti normalno funkcioniranje i sklad grada, još bih nekako i razumio takve ljude. Ali, ovako, kad govorimo o nevelikom broju ljudi koji se jednom mjesečno okupi i izoliran od drugih potiho izgovara neke riječi, to mi nikako ne ulazi u glavu.
Ako nekoga to zaista toliko iritira i ljuti, da je spreman kao oparen skočiti za tipkovnicu i prosuti toliko žući i ogorčenja, bojim se da njegov problem uopće nisu molitelji. Mislim da takvi ljudi imaju puno većih problema u životu, a ovo je samo jedan od načina na koji iskazuju svoje frustracije.