PIŠE: Ante JUKIĆ
Kad god osjetim da se spremaju rasprave i razgovori o ‘lijevima’ i desnima’, bježim glavom bez obzira, jer stvarno nemam ni snage, ni volje iznova slušati te toliko puta reciklirane spinove, floskule, mitove i laži. Svrstavanje političara i stranaka ‘lijevo’ i ‘desno’ onako kako to čine mediji jedna je od najvećih podvala političke scene, a konkurencija tu stvarno nije bezazlena. Kao i uvijek, manji krug ljudi čini to svjesno, s jasnom namjerom, dok većina zbog neznanja jednostavno prihvaća narativ i sudjeluje u cijeloj toj farsi. A tek kad se narod počne plašiti ekstremnom ‘desnicom’, to je vrhunac manipulacije kojom se želi ocrniti i eliminirati sve one koji ne pušu u isto jedro. U ovom slučaju ‘napredno-progresivno’.
Treba uvijek napomenuti kako podjela na ‘lijevo’ i ‘desno’, ako je nekad i imala, danas praktički nema smisla, jer puno se toga s vremenom izmijenilo i redefiniralo u ovim pojmovima. U 2024. godini puno su prikladniji neki drugi termini. Danas možemo govoriti o globalizmu nasuprot suverenizmu, o tradicionalnom nasuprot ‘napredno-progresivnom’. Ako se već inzistira na tom famoznom ‘lijevom’ i desnom’, bilo bi dobro stvari nazvati pravim imenom i uzeti u obzir kriterije koji su vrijedili kad su ovi pojmovi izvorno i nastali. Podjela na ‘lijevo’ i ‘desno’, barem ovo novija, svoje korijene vuče iz Francuske revolucije. Kad bi se ljudi tadašnjeg vremena nakratko probudili i vidjeli koga se sve danas naziva ‘ljevičarima’ i ‘desničarima’, vjerojatno bi se samo slatko nasmijali i nastavili spavati.
U svijetu općenito, a tako je i u Hrvatskoj, ‘desnica’ praktički ne postoji ili je vrlo malo zastupljena, većinu spektra zauzimaju stranke ‘ljevice’. Pošto to ne zadovoljava standarde demokracije i pluralizma kojima se ‘ljevica’ posebno diči, umjereniji dio ‘ljevice’ naziva se ‘desnicom’ (ili famoznim ‘desnim centrom’), kako bi forma bila zadovoljena i kako bi cijeli spektar bio popunjen. Naravno, to onda znači da za pravu ‘desnicu’ nema mjesta, pa je ista proglašena ekstremnom i radikalnom, a kad je nešto ekstremno i radikalno, to pod svaku cijenu treba zabraniti i odstraniti. Mi danas zapravo imamo svojevrsno pomicanje pojedinaca i stranaka udesno, pa je tako ekstremna ‘ljevica’ postala umjerena ‘ljevica’, umjerena ‘ljevica’ je postala ‘desni centar’ ili ‘desnica’, a ono što bi trebalo biti neka zdrava ‘desnica’, naziva se ekstremnom, radikalnom ‘desnicom’. Zanimljivo je to kako se u medijima ‘desnicu’ uvijek etiketira kao radikalnu, ekstremnu, rigidnu i kontroverznu, dok za ‘ljevicu’ nikad nećemo vidjeti takve epitete, čak i kad se baš radi o radikalnoj’ ljevici’. Ne, ‘ljevica’ je uvijek umjerena, baš onakva kakva treba biti, uvijek se uz nju vežu pojmovi poput humanizma ili tolerancije. Isto tako, zanimljivo je vidjeti kako se neki zločinci iz prošlosti, a i neki današnji, proglašavaju ‘desničarima’, iako je po njihovim politikama očito da se radi o ‘ljevičarima’. Ili ako ćemo obrnuto, ako su oni ‘desničari’, onda su ‘desničari’ i mnogi koje ‘ljevičari’ prisvajaju i proglašavaju svojim idolima.
Površno korištenje termina ‘lijevo’ i desno’ dovodi do mnogih banalnosti, pa se tako sve stranke koje ističu tradicionalne vrijednosti i nacionalnu pripadnost automatski proglašava ‘desnima’, što uopće ne mora biti slučaj. Ovisno o drugim područjima političkog djelovanja, takve stranke i dalje mogu biti ‘lijeve’, samo što onda govorimo o nacionalnoj ili umjerenoj ‘ljevici’. U svim državama situacija je danas manje-više ista, tako je i kod nas. Dovoljno je pogledati HDZ, kojeg se svrstava u ‘desnicu’, iako on po većini područja političkog djelovanja naginje lijevo. I ne govorimo tu o ovom aktualnom HDZ-u, nego onom izvornom. HDZ nije ‘desna’ stranka, danas pogotovo, a nije to bio ni devedesetih godina prošlog stoljeća. Po svom svjetonazoru i načelima, HDZ je tad bio nacionalna ‘ljevica’, dok se danas u nekim stavovima ne razlikuje od ekstremne ‘ljevice’.
Kod velikog dijela ljudi, a pod utjecajem medija koji guraju tu priču, svrstavanje na ‘lijevu’ i ‘desnu’ stanu uglavnom danas ovisi o tome nosi li se krunica na retrovizoru i smatra li se Dalića vrhunskim trenerom ili srećkovićem, a po novom, kako vidimo, i o stavu prema cjepivu ili ilegalnim migracijama. Pa onda i po tome što se jede, kako se gleda na spol, rod i oblike životne zajednice, na koji način se brine za okoliš, kako se odnosi prema životinjama. Neki drugi parametri političkog djelovanja, poput ekonomije, obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava, odnosa prema tržištu i financiranja udruga potpuno se zanemaruju, iako su i oni važni kad se nekoga svrstava ‘lijevo’ i ‘desno’. Zapravo, ne da su važni, nego su važniji od kriterija koji se stavljaju u prvi plan.
Vjeruje li netko u Boga ili ne, spava li mirno kad igra reprezentacija i maše li zastavom u svim prilikama nije uopće ključno za svrstavanje ‘lijevo’ i ‘desno’. Ili barem ne bi trebalo biti. To su samo odrednice kojima nekoga možemo detaljnije pozicionirati. Vjernik ne mora automatski biti ‘desničar’, kao ni ateist ‘ljevičar’. Može se vjerovati u Boga i biti izraziti domoljub, a zagovarati socijalnu politiku. U tom slučaju onda govorimo o tradicionalnom ili nacionalnom ‘ljevičaru’. Isto tako, čovjek bez izraženog nacionalnog osjećaja može zagovarati potpuno otvoreno i liberalno tržište bez uplitanja države, to je onda anacionalni ‘desničar’. Uglavnom, postoji široka lepeza opredjeljenja, no danas se sve to zanemaruje i nekoga gura ‘lijevo’ i ‘desno’ na osnovu nečega što u cijeloj ovoj priči nije ključno.
Ako bi se u prvi plan gurnule stvari koje su zaista važne, kad bi se pričalo o stavu o porezima, imovini, slobodi tržišta, državnim poduzećima, zdravstvenom, obrazovnom i mirovinskom sustavu, raznim poticajima, naknadama, socijalnim izdacima, financiranju udruga, raznoraznim pravima, aktivizmima i mnogim drugim sličnim temama, vidjelo bi se kako veliku većinu hrvatske političke scene čine – ‘ljevičari’. Pitanje je samo radi li se o nacionalnoj (umjerenoj) ili anacionalnoj (radikalnoj) ‘ljevici’. ‘Lijevi’ su čak i mnogi akteri koje mediji, pa i oni sami sebe, vide ‘desnima’, a, ruku na srce, većinom je ‘lijeva’ i većina građana ove države. Što god oni o sebi rekli. Kad slušaš današnje rasprave o politici i životu općenito, iz većine govornika izviru elementi ‘lijevih’ politika. Najbolje se to očitava u mišljenju kako država nama nešto mora učiniti, u neprestanom pozivanju na nekakva prava, na čekanju da netko nešto odradi umjesto nas. Treba to već jednom reći, Hrvati su većinom ‘ljevičari’, razlikuju se samo po tome vole li ili ne državu u kojoj žive.
Čovjek se samo može nasmijati kad sluša medije i njihovu podjelu na ‘lijevo’ i ‘desno’. Pa onda čuje kako se radikalnom ‘desnicom’ proglasi netko tko ne da nije radikalna, nego uopće nije ‘desnica’. S obzirom na ovo konstantno plašenje i dizanje uzbune zbog nekakve opasne ‘desnice’, zanima me samo kako bi to izgledalo da se zaista na našoj sceni pojavi netko s ‘desnim’ idejama po pitanju ekonomije i socijale. To bi bio medijski linč kakvog još nismo vidjeli, takvima stvarno ne bih želio biti u koži.
Još ću se jednom vratiti na početak. Podjela na ‘lijevo’ i ‘desno’ zastarjela je i treba je izbjegavati, a političare i stranke ocjenjivati po nekim drugim kriterijima. Želimo li, ipak, znati tko zauzima koji dio spektra, treba sve ono što čujemo u medijima pomaknuti za jednu poziciju ulijevo. Tako ćemo dobiti pravo stanje stvari.