✍️ Ante JUKIĆ
Stigla je, eto, i ta objava. Mnoge je rastužila, neke razveselila, ali manje-više nikoga nije iznenadila. Visjelo je to u zraku, osjećalo se kako stiže kraj.
„Dal’ ić ili ostat?“, pitao se Zlatko, i na kraju – otišao.
Svaka priča o Zlatku Daliću mora početi s Rusijom i Katarom. Srebro i bronca na Svjetskim prvenstvima učinile su ga bez konkurencije najuspješnijim izbornikom u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, ali i jednim od najuspješnijih nogometnih izbornika uopće. To je, valjda, svima jasno, to može osporiti samo netko jako zloban.
Naravno, to ne znači kako priča ovdje mora i završiti. I Zlatko Dalić i njegova ostavština podložni su kritici. O svim javnim osobama može se raspravljati, pogotovo ako obnašaju tako značajnu funkciju. A izbornici nogometne reprezentacije u Hrvatskoj ulaze u uski krug najvažnijih osoba, njihov rad secira se možda i najdetaljnije. Svaka čast premijeru i predsjedniku, ali nikoga se toliko ne propitkuje i ničije radno mjesto nije toliko poželjno. Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, nešto manje od četiri milijuna Hrvata svakog je trena spremno uskočiti na klupu i pokazati kako se to radi. Treba li uopće naglašavati, isključivo zahvaljujući znanju, a ne sreći, koja je, po tim vrlim stručnjacima, pratila Dalića u njegovom mandatu.
Osim uspjeha, bilo je u ovih osam godina i podosta poteza koji su podizali obrve. Bilo je i grešaka, od toga, uostalom, ni sam izbornik na odlasku ne bježi. I dok god se analiza njegovog rada zadržavala na nogometu, tu ničeg spornog nije bilo. No, Dalić nije bio samo izbornik nogometne reprezentacije, s vremenom je postao simbol. Prerastao je nogometne okvire, u stavu prema njemu očitavao se odnos prema hrvatskom društvu danas.
Njegove izjave i vrijednosti koje je naglašavao bila su crvena krpa onima koji te vrijednosti ne dijele, pa smo često svjedočili napadima na njega koji nikakve veze s nogometom nisu imali. Uostalom, kad o izborniku nogometne reprezentacije počnu pisati novinari koji misle da lopta skače jer je u njoj žaba, jasno je kako su posrijedi neki drugi razlozi.
Kakav je Zlatko Dalić osobno, to nije ključno, to je njegova stvar. Važno je prvenstveno ono što je učinio, što ostavlja iza sebe i kakve je emocije budio među većim dijelom naroda. To je ono što se pamti. A bio je itekako uspješan, pod njegovim vodstvom reprezentacija je ispala najsjajnije stranice povijesti i podarila trenutke koji ostaju zauvijek. Nažalost, dio ljudi u ovoj zemlji teško se miri s bilo kakvim uspjehom Hrvatske, njima je svaki događaj ispunjen nacionalnim zanosom najgora noćna mora. I zato takvi nisu voljeli Dalića, zato su i neprestano zazivali njegov odlazak. Ne zato što je stavio Marka, a ne Peru, ne zato što je igrao 3-5-2, a ne 4-4-2, ne zato što je reprezentacija pod njegovim vodstvom imala i lošijih nastupa na velikim natjecanjima. Takvima Zlatko ne bi bio po volji ni da je osvajao samo zlata, jer ga ne podnose iz ideoloških razloga.
Treba još jednom ponoviti. Smije se i Dalića propitkivati, nije svaka kritika na njegov račun izraz zlobe i jala. No, kad priča o njemu počne s taktikom, a na kraju završi s ‘masnokosim mazačem palačinki, gutačem samoglasnika, rvatinama, Međugorjem, Gospom, krunicom, katolibanima…’, očito je kako u prvom planu nije nogomet. Tu se radi o osobnim animozitetima, kompleksima i frustracijama.
Jednom riječju, to je – ideologija.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.