PIŠE: Milica BENIĆ
Mnogi su se barem jednom našli u sličnoj situaciji; kava koja je trebala biti ugodna završi osjećajem iscrpljenosti. Druga osoba cijelo je vrijeme pričala – o sebi, svojim uspjesima, problemima i planovima – dok smo mi slušali, klimali glavom i tek povremeno ubacili koju rečenicu. Tek kasnije, možda na putu kući, javlja se nelagoda, a ponekad i ljutnja. Ne toliko zbog onoga što je rečeno, nego zbog praznine koja je ostala: nismo rekli što mislimo, nismo se uključili i nismo imali osjećaj da smo u razgovoru zaista bili prisutni.
Zašto nam je to tako teško?
Za mnoge ljude govoriti o sebi znači izložiti se. Čim krenemo dijeliti vlastite misli, osjećaje ili iskustva, riskiramo da ćemo biti pogrešno shvaćeni, banalizirani ili doživljeni kao naporni. Slušanje je sigurnija pozicija. Dok slušamo, društveno smo prihvaćeni, rjeđe riskiramo kritiku i lakše zadržavamo ulogu „ugodnog sugovornika“. U tom smislu, slušanje često nije samo znak empatije, nego i način samoočuvanja.
S druge strane, postoje ljudi koji razgovor gotovo u potpunosti ispune sobom. Iako ih često doživljavamo kao egocentrične ili previše usmjerene na sebe, psihološki gledano to nije nužno znak samopouzdanja. Govor o sebi može služiti kao način smirivanja nesigurnosti, reguliranja tjeskobe ili potvrđivanja vlastite vrijednosti. Razgovor tada prestaje biti razmjena i postaje prostor samopotvrđivanja.
Istraživanja iz socijalne neuroznanosti, osobito radovi Diane Tamir, pokazuju da govor o sebi aktivira centre nagrade u mozgu. Dijeljenje vlastitih iskustava može biti ugodno, čak i „nagrađujuće“. Kod nekih ljudi razgovor tada postaje način smirivanja unutarnje napetosti.
No, postoji još jedan važan sloj ovih iskustava koji se često previđa. Posebnu vrstu nelagode stvaraju razgovori u kojima slušamo iz pozicije manjka moći. Kada je sugovornik šef, starija osoba ili netko tko ima autoritet, društvena pravila često ne ostavljaju prostor za prekid ili povlačenje. Pristojnost tada nadjačava vlastite potrebe. Slušamo i onda kada smo umorni, nezainteresirani ili preplavljeni, jer „nije primjereno“ reagirati drugačije.
U takvim situacijama slušanje prestaje biti izbor i postaje uloga. Ne sudjelujemo zato što želimo, nego zato što osjećamo da nemamo drugu opciju. Upravo zato takvi razgovori često ostavljaju snažniji trag frustracije. Nema reciprociteta, nema prostora za reakciju, a postavljanje granice doživljava se kao nepristojnost ili bunt. Ljutnja se tada rijetko usmjerava prema drugoj osobi, a češće prema sebi: „Zašto nisam ništa rekla?“ ili „Zašto sam to opet izdržala?“.
Tu dolazimo do važnog paradoksa. Neki razgovori ne iscrpljuju zato što netko puno govori, nego zato što mi u njima nemamo pravo na ravnotežu. Nismo ravnopravni sudionici, nego publika. I iako razgovor formalno teče, emocionalno ostavlja osjećaj da smo se potrošili.
U tom smislu, slušanje bez granica često se pogrešno doživljava kao vrlina. No, psihološki gledano, ono je češće znak prilagodbe drugima nego povezanosti. Granica se tada ne postavlja riječima, nego se zamjenjuje šutnjom – koja s vremenom prerasta u frustraciju, razdražljivost ili povlačenje. Kvalitetan razgovor nije pitanje toga tko govori više ili manje, nego koliko smo sposobni dijeliti prostor. To znači biti spreman govoriti o sebi, ali i prepoznati trenutak kada slušanje prestaje biti razmjena, a postaje teret. Između šutnje iz nelagode i govora bez granica nalazi se ono što u odnosima često tražimo – osjećaj da imamo pravo i na riječ i na granicu.
Možda zato ključno pitanje nije jesmo li previše tihi ili previše glasni, nego prepoznajemo li trenutak kada razgovor više ne služi povezanosti – i znamo li tada, barem ponekad, stati. S vremenom, odnos prestaje ondje gdje nema mjesta za obje strane.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.