PIŠE: Mladen KEVO
Padala je kiša, a Zagreb je ispraćao Tita. Na Trgu kralja Tomislava, ispod monumentalnog brončanog spomenika, toga je dana bilo stotinu pedeset ili dvjesto tisuća ljudi. U konačnici, točan je broj manje važan! Ono što sam vidio bila je činjenica, a činjenice su me oduvijek najviše zanimale. Naivna istinoljubivosti, ime ti je M. K.! Dvije su nepobitne činjenice toga dana bile vidljive golim okom svakog nepristranog promatrača: padala je kiša i Zagreb je plakao. Plakala je toga dana i Hrvatska.
I Kumrovec je plakao. Kao student II. godine Politologije i ja sam ispred ZG kolodvora jednu pustio. Dana 4. svibnja, 1980. godine: `U jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu` i svi drugi `Od Vardara pa do Triglava` toga dana uglavnom nisu radili ništa drugo, nego su plakali. Nisu plakali oni kojima su najdraži ostali na Križnom putu. Nisu plakali oni koje je njegova vlast na Goli otok, ili u neki drugi zatvor za političke zatvorenike, poslala. Nisu plakali oni koji su nakon Sedamdeset i prve bili smijenjeni i stradali.
I nisu plakali oni koje je radi mira u jugoslavenskoj kući inače smijenio. Ostali su pustili suzu! A ti ostali bili su većina. Ogromna većina građana svakog naroda bivše Federacije. To su gole činjenice jedne stvarnosti: južno od Beča, a zapadno od Ruskog komunističkog lagera. Ostalo su manipulacije onih s nečistom savješću. Poslije mnogi neće imati tri čiste priznati kako su i oni žalovali za Titom. Ali, to što se njegovo tijelo još nije bilo ni ohladilo, a već je počelo natjecanje tko će ga više oblatiti…
To ne poništava ono što se događalo toga dana. To govori više o onima koji su ga ispraćali nego o onome tko je ispraćen. Sve je bilo predvidivo. Nije to bila ni prva država ni prvi predsjednik nakon kojeg stvari idu tim putem. Veliki narodi su bahati, Mali su samo dvolični. Od beskrajne odanosti, od idolopoklonstva, do još veće, gotovo patološke mržnje – kraći je put nego liftom sići s prvog kata u prizemlje. Oni koji su najviše naricali za njim toga dana, poslije su bili glavne kolovođe harange protiv njega.
Oduvijek; kad mačak ode, nakon jednog jedinog refrena: `Druže Tito, mi ti se kunemo`, pogase se svjetla, a zatim u Balkanskoj krčmi miševi krvavo kolo vode! Oni, kojima je u njegovom režimu bilo najbolje, kojima je i oficirske plaće, i stanove, i vile, i generalske mirovine, i čast, i vlast, i slast, i sve ostalo dao, ti su s najvećom mržnjom na jednoj, a veseljem u duši na drugoj strani, sve učinili kako se ni slučajno ne bi završilo mirnim civiliziranim razlazom, nego potocima krvi i beskrajnim rijekama ljudske patnje i smrti.
Tako to ide. U životu. Inače. Pogotovu `na ovim prostorima`! Čim se spusti zastor neke velike premijere; nahrupe šegrti i kostimografi, pripravnici i bivši ponavljači, naturščici (njonje) koji se hoće afirmirati i oponašati velikog kazališnog meštra. I oni bi režirali, i oni bi glumili, i oni bi da im se plješće, a sve što znaju, sve svoje nacionalističke opsesije saželi su u: `Daleko je sunce`*! Možda i jeste, ali se od njih nikad nije moglo naučiti kako mu se približiti… I oni bi dijelili autograme iako je publika već napustila lože!
Što god im to manje za rukom polazi, to više mrze onog od koga su sve naučili, iz čijeg su rukava ispali, iz čijeg su maršalskog šinjela izvirili, iz čijih su ruku do jučer ponizno jeli. Nesretni narodi, na nesretnim prostorima, na nesretan će način, nesretno prokockati – nesretnu državu Jugoslaviju. Najveći i najbrojniji tome su najviše pridonijeli. Onda, kad su svi vidjeli da s njim i ona umire, prema onoj ‘Zrcalo je krivo za odraz u njemu’, rekli su uglas: „Tita treba razapeti!“. Razapinjanje Tita pretvorit će se u razapinjanje SFRJ.
Pribijanje na križ ove višenacionalne države nije bilo izvodivo mirnim putem… Četiri dana kasnije, predvođeni sovjetskim predsjednikom i američkim potpredsjednikom; četvorica kraljeva, šest prinčeva, trideset i jedan predsjednik države, dvadeset i dva premijera i četrdeset i sedam ministara vanjskih poslova, ostavivši sve svoje neodgodive i važne državničke poslove, riskirajući da im se možda ponekom tijekom leta i avion pokvari, na čelu svojih državnih izaslanstava doputovali su u Singidunum.
U Grad ratova, da tamo, uz `Suzu za zagorske brege`, isprate jednog jedinog čovjeka! Čemu onda uopće takva i tolika planetarna strka, kad je jedan starac, čiju su nogu amputirali zbog gangrene, jedan osamdesetosmogodišnjak, doživjevši duboku starost i umrijevši prirodnom smrću, što se na ovim prostorima može smatrati velikim postignućem; izoliran od vlastite supruge, osamljen od svojih suradnika i nedodirljiv od svojih naroda – svejedno već mrtav?
Na razini globalnog čovječanstva, od četrdesetih do osamdesetih godina Dvadesetog stoljeća, on je bio NETKO. Bio je među deset svjetskih političkih lidera u svakom trenutku! Osim Churchilla samo je on, u cijeloj Europi, imao snage Staljinu otvoreno reći: „Ne!“ Onu istu Istru, Dalmaciju i Otoke koju je Poglavnik darovao Talijanima, on je vratio Hrvatima. Danas je nekih stvari moderno ipak se ne prisjećati. Ali, da. Bio je i jedna vrsta sofisticiranog crvenog diktatora, to je izvan svake sumnje.
Godio mu je kult ličnosti. U slobodno vrijeme bio je i kicoš i ženskar. Ali, javne i državne poslove radio je maestralno, tako da država koju je vodio nije stagnirala ni nazadovala, nego se razvijala i napredovala. U doba Hladnoga rata vješto je balansirao između Istoka i Zapada, stavio se na čelo svjetske kolonijalne sirotinje i politički ih osamosvijestio putem Nesvrstanih. Bleiburg, smrt Andrije Hebranga, zatvaranje kardinala Stepinca, Sedamdeset i prvu i to što je bio `premalo` Hrvat, Hrvati mu neće oprostiti!
Srbi mu neće oprostiti: strijeljanje Draže Mihajlovića, zabranu povratka kralju Petru, politički razlaz s Rusima, rušenje Aleksandra Rankovića, Novi Ustav i to što je ipak bio Hrvat!! Da nije bilo toga, sve je možda, i na jednoj i na drugoj strani, moglo biti drukčije. Ali toga je bilo! A bez toga Druga, Socijalistička Jugoslavija, onakva kakvom ju je on zamišljao i ostvario, vjerojatno ne bi bila moguća… Četničke bradate aveti uskoro će pred Kuću cvijeća donijeti glogov kolac, da `crvenom vampiru probodu srce`.
Na tovarima po hercegovačkim i dalmatinskim zabitima govorit će ili ispisivati `Tito krepo` ili `Crko Maršal`. Poslije će ga se svi odreći. Ali to „poslije“, koliko god se upinjalo, nikada nije uspjelo zamračiti – ono prije… Srbi, opsjednuti nacionalnim mitovima neke vlastite veličine i teritorijalnog širenja, nikako nisu mogli smisliti tu veliku državu, s Beogradom kao glavnim gradom, bez njihove potpune dominacije. Na to su im Hrvati uzvratili sa sljedećim stavom: Kad nećete ravnopravnost, onda nećete imati ništa!
Mi smo osmislili i samu Ideju države Južnih Slavena. Mi smo Devet stotina i osamnaeste, dolaskom naše Delegacije na poklonsto k vašem Kralju u Beli dvor u Beogradu, prvu Jugoslaviju omogućili. Samo deset godina kasnije našeg ste političkog prvaka ustrijelili usred beogradske skupštine. Mi smo je, kao Drugu, s Titom i partizanskim pokretom spašavali, kad je ona već bila propala, dok ste vi za odbjeglim Kraljem naricali: `Od Topole pa do Ravne gore, svud su straže đenerala Draže`.
Mi smo vam Sedamdeset i prve jasno rekli što želimo. Na sva naša traženja bili ste slijepi i gluhi! Kad je sve to tako, Tita više nema i sad ćemo je mi lijepo napustiti. Yugo radnja se zatvara, mi, Hrvati, zajedno sa Slovencima i Albancima, otvaramo njen stečaj! A Vi Srbi morat ćete naučiti za vas najtežu lekciju: ne mora uvijek sve biti ni po vašem. Tko je onda bio zapravo Tito? Vlastodržac koji je pedeset godina radio nemogući posao; pokušavao je pomiriti Srbe i Hrvate. Bezuspješni posredniče, ime ti je Tito!
Četrdeset i pet godina mira na Balkanu i gospodarske stope rasta osam do deset posto godišnje, nakon svega, trajan su rezultat. Prije njega, manje-više, svi su(smo) bili čobani u opancima, pred njegov odlazak mnogi su vozili Fiće i Stojadine, a neki već i Golfove. Visoka je cijena za to plaćena? Je. Nema velikih država, bez visoke cijene… Osovina je uvijek najvažnija. Kad ona pukne, cijeli stroj se raspada i zaglibi u živom blatu. Osovina te države bili su Srbi i Hrvati, dva najveća Naroda, a ona nikad nije štimala.
Pa ipak, Hrvatsko proljeće nije bilo preuranjeno, ni uzaludno. Za dobre stvari nikada nije ni prerano ni prekasno… Nekada jedan poraz, dugoročno, donese više nego deset pobjeda. Novog Ustava ne bi bilo da nije bilo Sedamdeset i prve. Nakon dugo vremena, Lijepa Naša je tada rekla: ‘Dalje ovako ne bu išlo!’. Od ruskog ulaska u Berlin 1945., pa sve do pojave Solidarnosti u Poljskoj, postoje samo tri svijetle točke na totalitarnom komunističkom Istoku: Budimpešta 1956. godine, Prag 1968. godine i Zagreb 1971. godine!
P. S. Ali nitko nikada prije nacionalno pitanje nije tako hrabro servirao na stol komunističkim kardinalima duha, kao što su to Hrvati učinili tog svog nacionalnog Proljeća. I da, to naše `Hrvatsko proljeće` bilo je ona prva domino kocka – koja će pokrenuti drugu, Novi ustav SFRJ iz 1974. godine, s ustavnom odredbom o Pravu Naroda na samoodređenje sve do otcijepljenja. A Prva i Druga pružile su nam Pravo na Državu + Mogućnost da je Obranimo 1991. Od povijesne tragedije kada su Crkvenim raskolom iz 1054. Hrvati kao Katolici ostali pod jurisdikcijom rimskog Pape, a Srbi kao pravoslavci pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha – Drina je ona ukleta vjerska, političko duhovna granica i skoro će evo tisuću godina kako Hrvati fantaziraju O Hrvatskoj do Drine, a Srbi o tome kako da prijeđu Drinu. Propadala su čitava carstva, nestajale države, urušavali su se globalni sustavi; danas i Hrvati i Srbi imaju svoju državu sasvim dovoljnu za civiliziran život, ali to `Ludilo Drine` i dalje traje i ne čini se iskorjenjivim…
*Roman Dobrice Ćosića, Titovog suborca, pa disidenta pa glavnog ideologa Velikosrpske ideologije i duhovnog oca Memoranduma SANU-a.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.