PIŠE: Ante JUKIĆ
Kao što smo već rekli, sezona Prve ŽNL vukovarsko-srijemske pred nama je obećavajuća, barem kad je o neizvjesnosti riječ. Izrazitog favorita, momčadi koja baš odskače od ostatka društva – nema. Sve je to u ‘par deka’. Baš zato bilo kakve procjene, a prognoze pogotovo, treba uzeti s velikom dozom rezerve, jer vrlo lako je moguće da će se one na kraju pokazati pogrešnima. Zapravo, ne da je moguće, to je gotovo sigurno. Nismo mi meteorolozi, pa da su nam prognoze uvijek točne.
Ipak, odnekud se početi mora. Nisu svi jednaki, neki su, kako je Orwell onomad rekao, ‘jednakiji’ od drugih. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog plasmana u prošloj sezoni. To se mora respektirati, bar dok lopta ne krene s centra i sve ono što je bilo ranije ne padne u vodu.
Prvo ćemo skoknuti do Mitnice, aktualnog viceprvaka. Vukovarci zaslužuju sve pohvale, ne samo zbog rezultata lani, nego zbog svega što su napravili otkad je klub osnovan. U vrlo kratkom periodu Mitnica je od ‘nule’ došla do statusa jedne od najboljih momčadi ‘Prve županijske’. Već nekoliko sezona imaju respektabilnu momčad, stalno se ‘motaju’ oko vrha, no dojam je kako im je dosad nedostajalo prave ambicije za nešto više. Ovog ljeta okosnica momčadi je zadržana, stigla su i neka pojačanja, a tijekom stanke riješili su i pitanje travnjaka, što im je bio kronični problem. Sad podno Tornja stvarno imaju sve preduvjete za napad na prvo mjesto. Uostalom, momčad koja u svojim redovima ima Brajkovića, dva Pluma i Blekića, topnika u punom smislu riječi, mora pucati visoko.
Samo bod iza Mitnice prošlu su sezonu završili njihovi susjedi iz Bogdanovaca. Croatia je, barem je takav dojam sa strane, dobro uređen klub, ljudi tamo žive za njega, a to se vidi i po uzlaznom trendu koji imaju u posljednjih nekoliko sezona. Hoće li se takav trend nastaviti ili slijedi razdoblje stagnacije, tek ćemo vidjeti, ali po odrađenom prijelaznom roku izgleda kako su se na Stadionu Ivana Baruna odlučili malo presložiti i stabilizirati. Dosta važnih igrača napustilo je svlačionicu (Rist, Šest, Malančuk, Kovačević…), a oni koji su stigli tek se moraju dokazati. Znamo, uostalom, jedan od osnovnih nogometnih postulata, dok se na terenu ne dokaže suprotno, svi novi igrači su prinove.
Možda i najveće ime u ovom prijelaznom roku sletjelo je na klupu. Trenersku palicu preuzeo je prekaljeni i dokazani Zoran Rubić. Trener koji je prije malo više od godinu dana osvojio naslov sa svojom Nosterijom nije u Bogdanovce došao sam, u autu s njim bio je čovjek čiji je gol spomenutu ‘kantu’ smjestio u vitrine nuštarskog velikana. Naravno, o Domagoju Ružiću je riječ. Kako u svojim redovima već imaju rasnog strijelca Stjepana Kovačića, koji pali ‘vatru’ u protivničkim šesnaestercima, u Bogdanovcima su očito zaključili kako bi dobro bilo imati stvari pod kontrolom, pa su angažirali Ružića, najboljeg vatrogasca među nogometašima. I obrnuto. Kako god, riječ je o igraču čije ime ima težinu u ‘Prvoj županijskoj’ i koji bi trebao biti pojačanje za Croatiju. Ako je suditi po ljetnim migracijama, Croatia će i dalje biti dobra i stabilna, ali bez izraženog rezultatskog imperativa. Plasman u samom vrhu teško je očekivati, borbu za ostanak još teže.
I dalje ostajemo na vukovarskom području, na redu je Sinđelić iz Trpinje. Da ništa drugo ne znamo o ovoj momčadi, samo podatak da su prošle sezone pobijedili Mladost, i to u Vođincima, i to u trenutku dok naslov još nije bio osiguran, dovoljno govori. K tome, Sinđelić je postigao šest golova u Ceriću (6:1), što bi teško uspio i Real u najboljoj formi, a snagu momčadi iz Trpinje osjetio je i najveći rival Mladosti. Nosteria je, naime, u obje utakmice protiv Sinđelića inkasirala ‘sedmicu’. I dok je proljetnih 2:7 u Nuštru donekle razumljivo, onih 7:2 iz jesenskog dijela sezone baš strši, jer bila je to velikim dijelom momčad Nosterije koja je samo nekoliko mjeseci ranije osvojila naslov prvaka.
Sinđelić ima kvalitetnu, iskusnu i uigranu momčad, no ima i jedan veliki problem, a to je širina kadra. Isti problem, doduše, ima većina amaterskih klubova, ali u Trpinji je to baš posebno izraženo. Čim nedostaju dvojica-trojica, to se jako osjeti na rezultatima. Upravo o tom faktoru uvelike će ovisiti učinak Sinđelića u novoj sezoni. U svakom slučaju, radi se o momčadi koja je, ako je kompletna, sposobna, ne pobijediti, nego razbiti svakoga.
Otprilike sve što smo rekli za Trpinju, možemo reći i za Fruškogorac, i oni su prošle sezone imali nekoliko dojmljivih pobjeda. Momčad je to s najvećom ‘specifičnom težinom’ u ovoj ligi, igrali su Iločani ne tako davno i više rangove, no isto tako znali su se i boriti za ostanak u županijskoj eliti. U posljednje vrijeme su se stabilizirali, trenutno podno Fruške gore stanuje dobra i uigrana momčad, pa je za očekivati da će tim stazama i u novoj sezoni.
Fruškogorac nije tipična domaćinska momčad. Petar Krešimir Karamatić, čovjek možda i najdojmljivijeg imena u ligi, koji momčad predvodi i na terenu i na klupi, teži igri i nadigravanju neovisno protiv koga i gdje se igralo. Nekad ode na dobro, nekad ne, ali uglavnom je to oku ugodno. Razdoblje pred nama u najistočnijem hrvatskom gradu je ionako veselo, još ako nogometaši daju svoj doprinos, moglo bi u Iloku biti i plodova i bodova.
S krajnjeg istoka Lijepe naše idemo opet prema Vukovaru, točnije, u obližnje Borovo. Ako bi morali birati najugodnije iznenađenje prošle sezone, Sloga bi definitivno visoko kotirala na toj listi. Kad momčad uđe u viši rang, obično je glavni i jedini cilj je izboriti ostanak, no momčad koju s klupe vodi još uvijek relativno mladi, ali već dokazani Saša Berarević, nije imala tih briga. U svojoj prvoj sezoni u ‘Prvoj županijskoj’ nakon duže vremena Sloga je igrala dopadljiv, atraktivan, ali prije sve učinkovit nogomet, te se zasluženo u konačnosti smjestila na šesto mjesto. Odlična sezona zaokružena je plasmanom u finale Županijskog kupa, gdje su tek nakon izvođenja jedanaesteraca u Ivankovu poraženi od Bedema.
Berarević u svojoj svlačionici ima zaista kvalitetnu i iskusnu momčad, i sad je samo pitanje kakve su klupske ambicije i postoji li želja za iskorakom. Uz dobru atmosferu i slogu u momčadi, što, ako je suditi po imenu kluba, ne bi trebalo biti upitno, imaju se u Borovu razloga nadati još jednoj uspješnoj sezoni.
Sedmo mjesto u prošloj sezoni osvojio je Slavonac iz Gradišta, i oni su posljednja momčad koja je imala bezbrižno proljeće po pitanju borbe za ostanak. Gradištanci su reprezentativni primjer jednog stabilnog županijskog prvoligaša. Dobri uvjeti, dobra momčad, dobro posložen klub s kontinuitetom upravljanja, bez turbulencija i velikih kriza. Neuhvatljivi Stipe Jančić i dalje je u Gradištu, brat Ante također, a tu je i još nekolicina provjerenih i dokazanih igrača za ovaj rang. Slavonac je posljednjih godina konstantno u gornjem dijelu tablice, ima tu kvalitete i za još više, ali ovako sa strane čini se kako u Gradištu ne žele borbu za sam vrh pod svaku cijenu. Ili barem dosad nisu željeli.
Veliki, možda i najveći adut Slavonca nalazi se na klupi. Mirko Godanj bio je odličan igrač, gotovo sigurno i danas bi imao što za reći u ovoj ligi, ali ipak se odlučio za kombinaciju igranja u veteranima i treniranja seniora. I svoje trenerske kvalitete već je dokazao, a na odmet sigurno nije ni golemo iskustvo koje je stekao u ovom rangu natjecanja, u kojem je proveo gotovo pola života. Koji su ciljevi stavljeni pred njega i momčad ne znamo, no jedno je sigurno – u Gradištu će se ponovno igrati dobar nogomet i svima će biti teško odnijeti bod(ove) s jednog od najboljih stadionskih kompleksa u ovoj ligi. Po tom pitanju Slavonac može biti uzor i klubovima iz puno viših rangova.
S Gradištancima ćemo i završiti ovaj tekst, u kojem smo predstavili klubove koji su prošlu sezonu proveli pri vrhu, na sigurnoj udaljenosti od borbe za ostanak. U sljedećem nastavku očekuje vas pogled na ostatak društva, a i tamo ima kvalitetnih i zanimljivih momčadi. I gotovo je sigurno kako će barem jedna od njih napraviti veliki iskorak u odnosu na prošlu sezonu i umiješati se u borbu za vrh.