PIŠE: Ante JUKIĆ
Došao jedan novoizabrani biskup Papi, pa mu se požalio:
– Sveti moj Oče, ne mogu ja više ovo izdržati. Previše je to za mene. Obveza toliko da se ne stignem ni okrenuti, svi me traže, svi od mene nešto očekuju. Osjećam se kao da ću puknuti. Pomozite, što mi je činiti?
Na ovo biskupove riječi, Sveti Otac se samo nasmijao i smireno odgovorio:
– E, upravo sam se tako ja osjećao kad sam izabran za Papu. Potpuno te razumijem.
– Kako ste to riješili, pričajte! – opet će biskup, pomalo i ljutit što ga ‘šef’ drži u neizvjesnosti.
– Vrlo jednostavno. Obratio sam se Gospodinu, otkrio mu što me tišti i čekao odgovor. Kad je on konačno stigao, moj problem riješio se u tren oka – uzvrati Papa.
– I, što je Gospodin rekao? – zavapi biskup, sad već vidno nervozan zbog poglavarove tajnovitosti.
– Rekao mi je: “Nisi toliko bitan” – smireno će Sveti Otac.
Mi ljudi zaista često mislimo kako smo bitniji, nego što to u stvari jesmo. Malo si previše dajemo na važnosti. Kao da smo nezamjenjivi, kao da će svijet propasti bez nas. Mislimo kako baš mi moramo odraditi to što smo zacrtali, jer tko će ako nećemo mi? Kako naivno, čak pomalo i oholo. Dovoljno je reći kako su puna groblja takvih nezamjenjivih.
Koliko, možda i nesvjesno, sebe smatramo važnima u ovom svijetu, najbolje se vidi iz nekih izraza koje svakodnevno koristimo. ‘Nisam ja te sreće’, ‘Ovo se samo meni može dogoditi’, ‘Cijeli svemir se urotio protiv mene’… Zaista? Eto, sreća nema pametnijeg posla, pa se baš tebe uhvatila zafrkavati. Od milijardi i milijardi ljudi koji su prošli i prolaze ovom Zemljom, baš si ti jedini kome se to dogodilo? I svemir, beskonačan kakav je, sve je svoje snage upregnuo kako bi tebi napakostio?
A što reći o pjesmama u kojima se on i ona neizmjerno vole i u kojima su suđeni jedno drugom, ali ih je selo rastavilo? Pjesmama o savršenoj ljubavi kojoj su neki zli ljudi stali na kraj? Ne znam, meni to sve izgleda kao malo previsoko mišljenje o svojoj važnosti.
Možda bi si ipak trebali osvijestiti da nismo toliko bitni, i da svijet može bez nas, kao što može bez svakoga. Uvjerili smo se u to mnogo puta, kad bi preminuo netko bez koga se, tako se mislilo, ne može. Već dva dana poslije sprovoda svijet je nastavio normalno funkcionirati, a nakon godinu dana više ga se skoro nije ni sjećalo. A bio je nezamjenjiv.
Naravno, ovo ne znači kako se čovjek treba svjesno ponižavati. Kao što treba poštovati bližnjeg, tako treba poštovati i sebe, no uvijek s oprezom kako to samopoštovanje ne bi preraslo u oholost. A ta granica vrlo je uska i lako ju je prijeći.
Umjesto da svakodnevno jurcamo i bavimo se ‘važnim’ poslovima koji bi propali da nas nije, umjesto da si dajemo na pretjeranoj važnosti i kao takvi nastojimo biti bitni ljudima, spustimo se malo na zemlju i razmislimo što je zaista važno i kome smo zaista bitni?
Prije svih tu su naši bližnji i oni do kojih nam je najviše stalo, njima smo zaista bitni. Ipak, dojam je kako se i u tom krugu nekad previše dokazujemo, kako nastojimo ‘kupiti’ njihovo poštovanje i dati sebi važnosti. Iako su i oni u ovom svijetu bitni kao i mi. Ruku na srce, nebitni.
I tu onda dolazimo do Onoga koji nas je stvorio, Jedinoga kojemu smo bitni u punom smislu te riječi. I Jedinoga kojemu se trebamo svidjeti. Sve ostalo je prolazno i isprazno, jedino On nudi vječnost i savršenu ispunjenost. To bi nam uvijek trebalo biti u glavi, toga uvijek trebamo biti svjesni. Neće svijet propasti ako ne odradiš to što si zacrtao, niti će te spasiti oni kojima se neprestano dokazuješ. Nisi svijetu toliko bitan…