PIŠE: Ante JUKIĆ
Krist o Ocu govori kao o dobrom pastiru i pravednom sucu. Dio o dobrom pastiru ljudima je uvijek drago čuti, no onaj o pravednom sucu baš i ne. Svi bi mi voljeli da Bog nije uvijek pravedan, htjeli bi da ponekad zažmiri na nepodopštine puka svog. Da ne dobijemo baš uvijek po zaslugama. Ukratko, ne želimo pravednog, nego nepravednog suca.
Jedan nepravedni sudac je i tema Isusove pripovijetke iz današnjeg evanđelja. Ali, ovaj nepravedni sudac ne uslišava molitve iz ljubavi, već zato što je sebičan, što prvenstveno misli na sebe.
U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: „Obrani me od mog tužitelja!“ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: „Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.“
Nato reče Gospodin: „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Isus ovom pričom još jednom ističe važnost i moć molitve. Ako čak i bezbožnici odgovaraju na molitve, kako onda Bog može ostati gluh na vapaj onih koje je iz ljubavi stvorio?
Današnja nedjelja ujedno je i misijska. Dobra je to prilika za prisjetiti se prvih kršćana, koji su ujedno bili i prvi misionari. Bez previše razmišljanja su ostavljali sve i kretali u nepoznato, često i opasno, kako bi širili radosnu vijest. Nisu imali veliko teološko znanje, puno toga im nije bilo jasno, ali su imali veliku vjeru. Onu koja ponekad nedostaje današnjim kršćanima. Pa se Krist pita: „Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Današnji kršćani puno više znaju, a žive i lagodnijim životom. I uglavnom ne moraju podnositi velike žrtve. Ali, vjera im je mlaka. Formalno je ispovijedaju, no kao da ni sami sa sobom nisu načisto. A tako je onda teško biti širitelj vjere među drugima.
Uzor u tome svakako nam mogu biti prvi kršćani, ali i današnji misionari. Ljudi iz naših sredina, naši rođaci, prijatelji i poznanici koji su se odrekli udobnosti i krenuli u svijet radosnu vijest širiti, ali je prije svega svojim životom svjedočiti. No, ne smijemo se zaustaviti samo na divljenju i novčanim prilozima, trebamo ih slijediti.
Nismo, naravno, svi stvoreni za sve. Nije lako ostaviti sve i zaputiti se u nepoznato, ne mogu to svi. Za većinu je to nemoguća misija. Ali, to se ni ne traži od svakoga. Misionar se može biti i u svojoj obitelji, svom gradu, svojoj ulici. Ljudi često s divljenjem gledaju nešto njima nedostižno, pritom zaboravljajući ono što im je tu pri ruci. A to su svi oni koji su potrebni naše pomoći i razumijevanja, koje susrećemo svaki dan. Lijepo je i plemenito pomagati gladnima u Africi, no jednako je vrijedno pružiti ruku svom susjedu ili sugrađaninu, iako možda ne izgleda toliko uzvišeno. To je naša misija, itekako moguća…