PIŠE: Mladen KEVO
Na Božić Grad je zadesilo najteže ikad proživljeno bombardiranje i razaranje. Letjeli su njegovi krovovi, tresle su se njegove zgrade, drhtale su njegove ulice, plakali su njegovi podrumi, podrhtavali su i sami temelji Grada. Još od onog davnog vremena prije tisuću osam stotina godina, kad je bio rimska Colonia Aurelia Cibalae, u ovim maglovitim blatnim predjelima Slavonskim, tu: između Drave, Dunava i Save, na obalama polaganog ali neumitnog Bosuta, nikad ništa slično nije proživljeno.
Premda su se i njegove obale našle u plamenu rata, nije gorio jedino Bosut i nisu izgorjeli Stari i Novi most na njemu! Ta dva mosta, upravo kao dva velika sidra, Grad koji je krvario i visio o niti čvrsto su držala i dalje ukotvljenim na onom sjevernom prijevoju lijene rijeke u Panoniji Donjoj, na koju su ga rimski legionari planski usidrili, uz jednu od onih popločenih Cezarevih cesta što su u sam Rim vodile iz pravca Sirmiuma i Singidunuma!
Padao je prvi mračak, a negdje su u daljini još odjekivale detonacije. Te večeri pod svodovima Muzeja, zgrade zapovjedništva još iz vremena Vojne krajine, one građevine u čijoj je obnovi i spašavanju njezinog krovišta od urušavanja i on kao tajnik SIZ-a kulture neposredno pred rat revno sudjelovao, susreli su se sad jedan župnik i jedan ratni izvjestitelj. Niti se služila misa niti se pisalo ratno izvješće. Upravo kao živi svjedoci jednog barbarstva samo su nijemo promatrali.
Gledali su u tu buktinju od srušene građe s tornja crkve, dok je ona ispred njezinih ulaznih vrata još gorjela. Gledali su stare kestenove u parku ispred njih, koji su bili bez ptica, bez lišća, bez granja, izranjavani tisućama šrapnela, izgledali su gotovo kao ono pougljenjeno umrlo drveće na snimcima iz Hirošime. Gledali su s druge strane monumentalnu baroknu zgradu Gimnasiuma, osobnim ukazom presvijetle carice Marije Terezije, izgrađenu prije više od dva stoljeća.
Nastave u njoj mjesecima nije bilo. Zbornica bješe prazna, učionice puste, predmeti psihologije, logike i povijesti neocijenjeni, polugodište nezaključeno, a dnevnici s ocjenama bjehu sklonjeni u vlažni mračni gimnazijski podrum. Sva su stakla, na svim prozorima, bila porazbijana. Samo je na jednoj, šrapnelima s ulice prošaranoj, zelenoj školskoj ploči kredom davno napisano još stajalo: `Ana voli Ivana`, a pored je bilo i jedno srce i ona strijela koja ga probada i one dvije-tri kapi ljubavi što iz njega kapaju…
Gledali su prazne bijele kutije za cipele s natpisom `Fruška gora`, razbacane svuda uokolo, nakon provale u trgovinu obućom. Gledali su u Veliku Crkvu i što je od nje ostalo, gledali su u Park i što je od njega ostalo, gledali su u Centar grada i što je od njega ostalo. Gledali su u Grad i što je od njega ostalo. Od svega: malo… U parku i po polusrušenim krovovima nije bilo ptica. Nigdje nije bilo ljudi. Nije bilo slučajnih prolaznika. Nije bilo tihih ozbiljnih umirovljenika. Nije bilo ni glasnih razigranih školaraca.
Nije bilo dimnjačara koji donosi sreću, samo ga u prolazu treba prstima uhvatiti za sjajno mesingano dugme na crnoj uniformi. U izgorjeloj cvjećarnici nitko nije prodavao cvijeće. Iz nedavno minirane albanske pečenjarnice nije dopirao miris ćevapa. U fontani nije bilo vode, ni djece koja bi se igrala okolo nje nigdje nije bilo. Na klupama u parku nije bilo mladih zaljubljenih parova. Nije bilo nijednog čistača ulice, nije bilo nijednog koša za otpatke.
U zraku nije slobodno lebdio nijedan balon i nigdje nije bilo tužnih suznih dječjih očiju zbog nepažnjom odlepršale lebdeće iluzije, koju je lagani povjetarac već odnosio visoko u oblake. Nije se osjećao miris pečenog kestenja na uglu, nije radio nijedan kafić, sve su trgovine bile zatvorene. Kao da je i on neki mobilizirani poštar na prvoj crti obrane Grada, po napuštenoj i razbijenoj šalter sali obližnje pošte, nenapisana pisma zrakom raznosio je – vjetar.
Ni komunalnog redara nigdje nije bilo provjeriti ima li produljenu parkirnu kartu već tri mjeseca na parkiralištu jedini parkirani automobil. Izgorjela olupina! Nijedna noćna lampa nije svijetlila, nijedan stup javne rasvjete nije bio upaljen. Novinski kiosk, prevrnut od detonacije ležao je nekoliko metara od svog mjesta; razbijen, bez ljubazne trafikantice, bez novina i cigareta, poklopio je ružičnjak, u komu nije bilo ruža… Nije bilo trave, zemlja bijaše izrovana i siva, mračna i prljava.
Samo je stari veliki top, pod svodovima Muzeja, na svom mjestu i dalje postojano stajao. Koliko li je samo mladića svojim djevojkama zakazivalo sastanak pod tim romantičnim lukovima tajni, ispod tih tajanstvenih svodova tihih uzdaha. Koliko li je samo mekih nježnih djevojačkih ruku, dlanovima i prstima naizmjenično dodirivalo zažarene obraze svog dragog i tu hrapavu hladnu lijevanu cijev tog topa krajiškog, graničarskog, slavonskog, hrvatskog, topa slavnog, carevinskog, Austro-Ugarskog…
Vremena njegovih velikih i slavnih bitaka odavno pripadala su prašnjavim kronikama povijesti. Bio je konzerviran i već odavno ostao je bez municije, bez onih ubojitih teških olovnih kugli, ali cijev je njegova još bila okrenuta na onu istočnu stranu, s koje je Gradu opet prijetila najveća opasnost. Prkosno je poručivao: u carskoj livnici davno su me i temeljito izlili, i još sam tu, čuvam vam ovaj vaš Grad više od dvije stotine i pedeset godina i dok god vam je tu ova moja cijev topovska, nikog se ne bojte…
Osim tog starog topa i njih dvojice, zatočenih u nekom gotovo izlomljenom vremenu i istrgnutom prostoru, pod nadsvođem prvog mračka, dokud god da su im oči dosezale, na bilo koju stranu da bi pogledali, nije bilo nigdje nikoga. Bili su sami! Grad je bio sam, izranjavan; avetinjski prazan, ostavljen, razaranju prepušten i zaboravljen. Izgledao je kao da je upravo pravomoćno osuđen na najtežu kaznu. To u što su zurili, vrlo ih je malo podsjećalo na njihov Grad. Grada, zapravo, kao da i nije bilo…
I Polnoćka se služila u podrumima, služila se Polnoćka na kojoj su licemjernu suzu Zapadnu pustili čak i prisutni Europski promatrači. Barem u Hrvatskoj rat se približavao svom kraju, pa se onda i njihovo promatranje tog rata bližilo kraju. I valjda zbog tuge rastanka sa svim onim gozbama o trošku gostoljubive, duboko ranjene Slavonije, tijekom kojih bi do vremena deserta i dižestiva u Termama, vani još nekoliko građana i branitelja poginulo, valjda su zbog toga i njima njihove promatračke oči zasuzile.
Ništa nije ostalo nepogođeno. Ništa nije ostalo Sveto. Krug patnje bio je zatvoren. Barbarsko nasilje hranilo ih je barbarskom mržnjom. Herojski otpor Grada gonio ih je u novo nasilje…Sahrane su se održavale kad je god to bilo moguće, izjutra, oko podneva, ili predvečer, zadnja četiri mjeseca u prosjeku dvije do tri dnevno. I ukopi poginulih održavali bi se na brzinu, između dvaju bombardiranja, tako da su se birali i posmrtno prigodno čitali samo oni najkraći Psalmi…
Grumen suzom nakvašene slavonske crnice potmulo bi udario od hrastovu škrinju, a taj tupi udarac probo bi srce i probio bi mozak svakom prisutnom. Bila je to ona jeka ljudske boli i patnje, koja je okupljenima poručivala: još nije gotovo, još nije kraj, još ćete trpjeti, još ćete krvariti, još ćete patiti, još ćete plakati. Još ćete jecati! Bilo je vrijeme za po tko zna koji put suzu zatomiti, svaku unutrašnju emociju potpuno prigušiti te čvrstim korakom odlučno se vratiti u tu nestvarnu stvarnost. U rat.
Nitko od onih živih, koji su tu bili odlučni ostati, nije znao tko je sljedeći, nitko nije znao je li baš on možda taj novi kandidat smrti kome će već sutra promrzli ministranti drhtavim glasom pjevati: Zbogom, braćo, roditelji, rodbino i prijatelji… Gradsko groblje postajalo je pretijesno. Na Odjelu patologije gradske bolnice, u `Knjizi mrtvih`, u toj godini u mom Gradu, kao posljednji, pod rednim brojem dvije stotine devedeset i pet, upisan je jedan sedamnaestogodišnji Ivica, iz Kolodvorske ulice…
Prije stotinu godina najveći kolonijalni Imperij u povijesti ratovao je zbog bogatstava Indije i prostranstava Amerike. Prije deset godina u rat išlo se zbog tri tisuće naseljenika i šesto tisuća ovaca na jednom otočju u Atlantskom oceanu. Zbog pogrešne procjene oko Falklandskog otočja Engleskog lorda Carringtona, jednom već smijenjenog, smijenit će opet zbog još jedne pogrešne prosudbe: o vojnoj sposobnosti Hrvata da se obrane. Na Istočnim vratima buduće države ratovalo se za Coloniu Aureliu Cibalae…
P.S. Ovo je ulomak iz mog još neobjavljenog romana `Tesarev sin – Priča o Ivanu`… U filmu `Igra oponašanja` glavnoj junakinji njezin mentor kaže: `Ponekad ljudi o kojima nemamo posebno mišljenje, čine stvari koje ne možemo ni zamisliti`. Tako je bilo i u Vinkovcima; ljudi o kojima nismo imali posebno mišljenje učinili su stvari koje nismo mogli ni zamisliti prije 1991. godine.